Bosna Srebrena

Dragi vjernici, današnji blagdan – Veliki (ili Sveti) četvrtak – jest višestruk blagdan, kad se spominjemo mnogih događaja, važnih za naše spasenje. Na poseban način se sjećamo utemeljenja dvaju sakramenata, dvaju sredstava spasenja, bez kojih Crkva ne bi mogla živjeti, a to su: Presveti oltarski Sakrament, odn. Euharistija, duhovna hrana Crkve na njezinom zemaljskom putovanju k nebeskom Ocu, i sakrament Svetog svećeničkog reda, po kojem Isus Krist trajno vodi, upravlja i obnavlja svoju Crkvu.

U prvom čitanju današnje sv. mise _{(Izl 12, 1-8. 11-14)} čuli smo odredbe Mojsijeva zakona u vezi sa žrtvovanjem pashalnog (vazmenog) jaganjca. Krv jaganjčeva na dovratcima Izraelaca bila je znak koje će kuće anđeo zatornik poštedjeti od smrti prvorođenaca, koja je pogodila Egipćane zbog faraonove neposlušnosti prema Bogu. Vazmeno janje Novoga zavjeta jest Isus Krist. Njegova prolivena krv, spašava vjernike cijeloga svijeta od smrti i od vječne kazne u paklu.

U drugom čitanju _{(1 Kor 11, 23-26)} sv. Pavao apostol nas upozorava da mi na sv. misi jedemo posvećeni kruh, koji je Tijelo Kristovo, i pijemo posvećeno vino, koje je Krv Kristova, pa kaže: „Kad god jedete ovaj kruh i pijete čašu, smrt Gospodnju navješćujete, dok on ne dođe.“ – I zaista, na svakoj sv. misi mi se podsjećamo na to, kao što je i rekao Isus, prigodom utemeljenja Svetog svećeničkog reda: „Ovo činite meni na spomen!“

Međutim, izgleda da smo u svom svakodnevnom životu zaboravili da je sveta misa žrtva, po kojoj se svaki dan svuda po svijetu žrtvuje Isus Krist! Obnavlja se ne samo spomen na tu žrtvu, nego se na nekrvan način ponavlja i sama žrtva Isusa Krista: ponavlja se njegova muka i smrt na križu.

Mi svetu misu često puta nazivamo žrtvom zahvalnicom, odn. grčki: „Euharistijom“ – i to je ispravno, jer mi zaista svetom misom zahvaljujemo Bogu za žrtvu njegova Sina Isusa Krista radi našega spasenja. Zahvaljujemo i samome Isusu, što je dragovoljno prihvatio tu neizrecivu žrtvu, po kojoj nas je spasio od vječne smrti i darovao nam blaženstvo svoga nebeskog Kraljevstva. Međutim, naglašavajući često i mnogo zahvalnost, skoro smo zaboravili žrtvu. Zaboravili smo Isusovu muku i trpljenje. Zaboravili smo sve one strašne patnje, sve torture i mučenja – sve do prolijevanja njegove krvi na križu i sve do smrti.

Nama se ponekad čini da je naše spasenje bilo samo izraz jedne dobrohotne ljubavi i jedne dobre volje, bez nekog napora i muke, bez velikih poteškoća i problema, ali ne! Spasenje je Boga mnogo koštalo: mnogo muke, mnogo patnje, mnogo poniženja, mnogo prezira, mnogo udaraca, mnogo kleveta, mnogo lažnih svjedočanstava; koštalo ga je prihvaćanja nepravednog suda, i konačno smrti na križu, sa strane Isusa Krista, Božjeg Sina; i koštalo ga je žrtvovanja jednog jedinog ljubljenog Sina – sa strane Boga Oca. A to je tako velika stvar, da je ne smijemo ispustiti iz vida, kad sudjelujemo u svetoj misi: na spomen-činu, štoviše na ponovnom uprizorenju muke i smrti Isusove na križu!

Isto tako malo, ako ne i nimalo, shvaćamo vrijednost Tijela i Krvi Kristove, što ih primamo u svetoj Pričesti. Svoju nazočnost u svetoj Hostiji i u posvećenom vinu Isus naziva: „Sakrament moje ljubavi“. Dakle svu je svoju ljubav Isus sažeo tu, u svetoj Hostiji.

Isus je u Hostiji nazočan ne samo simbolično, nego upravo stvarno, realno: živ, s dušom i tijelom, kao Bog i čovjek. On nam daje samoga sebe kao duhovnu hranu i piće, ali nas čeka i u tabernakulu da se družimo s njim – kao dragi prijatelji, kao njegovi vjerni učenici, kao njegova djeca, koja rado borave s njim, izražavaju mu svoje potrebe i svoju zahvalnost za sva dobra, koja im on neprestano daje.

Prema tome, koliko god je važno da primamo Isusa Krista u svoja srca i svoje duše u sakramentu svete Pričesti, toliko je važno i da razgovaramo s njim, da mu se klanjamo, da mu zahvaljujemo, da slušamo njegovu riječ, njegova nadahnuća, njegove upute, te da mu se molimo za svoje osobne potrebe, kao i za potrebe naših milih i dragih. Jer nema bolje i Bogu draže molitve od one, koju mu izričemo sa zahvalnošću dok mu se klanjamo živom i prisutnom za naše dobro u sakramentu presvete Euharistije, u tabernakulu.

Istina, to je prvenstveno dužnost svećenika, redovnika i redovnica, ali isto tako i svakog vjernika, jer smo svi mi – po sakramentu Krštenja: kraljevsko svećenstvo, sveti puk, naroda što ga je Bog sebi stekao. Ustrajmo, dakle, uvijek u klanjanju Isusu Kristu, raspetom i uskrslom, nazočnom u našoj sredini u Presvetom oltarskom Sakramentu! Amen.

fra Lovro Gavran (Svjetlo riječi)