Pridruži nam se

Želiš li biti franjevac Bosne Srebrene?
NA PUTU DO FRANJEVAŠTA
Proslava sv. Ante u Dragulju s Crvenog Krsta
15.6.2018.Beograd

U crkvi i samostanu sv. Ante u Beogradu u srijedu 13. juna uz sudjelovanje mnogobrojnih vjernika svečano je proslavljena  svetkovina Sveca čitavoga svijeta. Vjernici istoimene župe za blagdan su se pripremali pobožnošću „13 utoraka sv. Anti“ u kojoj su, s raznim propovjednicima, razmišljali o knjizi pape Franje – Kada molite, govorite: Oče naš.

Crkva sv. Ante u Beogradu je po mnogočemu jedinstvena i posebna. Osim što je remek djelo slavnog slovenskog arhitekta Joze Plečnika, crkva je poznata i kao dragulj Crvenog Krsta s kosim tornjem od 52 metra koji se naginje kao čuveni zvonik u Pisi. Ova monumentalna kružna građevina, impresivna po svojim dimenzijama i formi, sa apsidom na istoku i ulaznim trijemom na zapadu te cilindričnim zvonikom na jugoistoku, čini doista snažan dojam na sve posjetioce. Odlikuje se svojom vanjskom impozantnošću te skladnim, prostranim, preglednim i dobro osvijetljenim jedinstvenim prostorom svoje unutrašnjosti. Crkvu krasi i veliki kip Svetog Ante Padovanskog umjetničko djelo slavnog kipara Ivana Meštrovića.

U ljepoticu s Crvenog Krsta od ranih jutarnjih sati slijevalo se mnoštvo hodočasnika – vjernika i nevjernika – štovatelja sv. Ante koji su s molitvom došli tražiti zagovor ovog najpopularnijeg sveca Katoličke crkve. Jutarnju svetu misu u 8.00 sati na slovenskom jeziku predvodio je vlč. Goran Avramv, glavni vojni kapelan. U 9.00 sati sv. misu je predvodio mons. Aleksandar Kovačević, generalni vikar Beogradske nadbiskupije.

Svečano euharistijsko slavlje u 10.00 sati predvodio je mons. Luciano Suriani, apostolski Nuncij u Republici Srbiji, u koncelebraciji sa svećenicima i redovnicima iz Beograda. Crkva je bila prepuna, mnoštvo vjernika, sabralo se u Ljepoticu s Crvenog krsta predvođeno g. Nuncijem i slavilo je svetu Misu u čast padovanskog Sveca, koji je ništa manje i ”beogradski”, jer je kult svetog Ante, raširen i kod ‘’pravoslavnih’’ Beograđana.

Mons. Suriani, čestitao je braći franjevcima fra Benediktu, gvradijanu, fra Iliji, župniku i fra Leopoldu, vikaru -  dan njihovog nebeskog zaštitnika i zahvalio im na njihovom nesebičnom služenju i djelovanju u Republici Srbiji i Beogradu. Tom prigodom g. Nuncij u svojoj prigodnoj propovijedi je istaknuo: „Sv. Anto je bio već glasovit za života te je proglašen svetim samo godinu dana nakon smrti. Zahvaljujući dubokom sadržaju njegova naučavanja i uzornog propovijedanja, proglašen je službeno i naučiteljem Crkve.

Iščitavajući i gledajući u povijest njegova života, shvaćamo kako je sv. Anto ostvario u svojoj osobi ono što Isus tvrdi u današnjem Evanđelju. Bio je doista vjeran radnik u onoj beskrajnoj žetvi, a to je svijet. Bio je isto tako onaj Božji sluga o kojem je propovijedao Izaija u prvom čitanju. U svome poslanju bio je neumoran i nikada nije popustio ni pred većim poteškoćama, nego se radije istrošio navješćujući kraljevstvo Božje. Sv. Anto je mogao biti uvelike razočaran, potišten, jer su svi njegovi projekti bili pobrkani. Želio je biti misionar, volio čak što više umrijeti kao mučenik te se baš radi toga ukrcao na lađu da bi išao među muslimane. No, međutim, umjesto da je isplovio u arapskim zemljama, završio je na Siciliji među kršćanima i ostao je u Italiji cijeloga života. Mogao je provesti ostatak svoga života sažalijevajući samoga sebe zbog toga što nije mogao ostvariti ono što je bio naumio. No međutim on je cvjetao ondje gdje ga je Gospodin neočekivano posadio: odmah je počeo propovijedati, činiti dobro što je više mogao i stekao je izvanrednu slavu. Crkva ga je službeno proglasila svetim ne samo zbog učinkovitih riječi što ih je upotrebljavao u svojim propovijedima i naučavanju, već nadasve zbog toga što je osobno živio onim evanđeoskim stilom života što ga Isus traži od svakoga tko želi biti njegov učenik. Primjer i zagovor sv. Ante neka nam pomognu da prihvaćamo svaki trenutak svoga života kao jedinstvenu priliku koju nam Bog daje da činimo dobro. Služimo se svojim riječima da hrabrimo i jačamo, da prenosimo vjeru i draž što pripadamo Bogu, ali naročito da se nikada ne umorimo da osobno živimo poruku Evanđelja u dosljednosti svojih stavova i čina, zaključio je svoju homiliju mons. Luciano Suriani, apostolski Nuncij.

Večernju svetu misu u 19.00 sati predvodio je mons. Stanislav Hočevar, beogradski nadbiskup i metropolit u koncelebraciji sa svećenicima i redovnicima iz Beograda. Na Svetoj misi prisutni su bili:  ambasador Republike Hrvatske u Srbiji – Njegova Ekscelencija  g. Gordan Bakota, ostali predstavnici ambasade i konzulata Republike Hrvatske, predstavnici EU, vojske Srbije te brojni prijatelji župe i samostana. Pjevanje je animirao župni zbor pod ravnanjem gđe. Svjetlane u pratnji na orguljama g. Stefana.

U svojoj prigodnoj homiliji mons. Hočevar je istaknuo: „Okupio nas je večeras najpopularniji svetac Katoličke Crkve: sv. Ante Padovanski. Danas je radni dan, pa ipak ‒ ljudi diljem cijelog svijeta, na svih pet kontinenata naše zemaljske kugle, s dubokim povjerenjem i u velikom broju kucaju na vrata toga mladog sveca s procvjetalim križem u ruci, s ljiljanom, ribom ili plamenom...

Kako bih želio, braćo i sestre, da taj plamen iz ruku i srca „Sveca svega svijeta“ prijeđe i u nas! Osobito u nas vjernike Beogradske nadbiskupije, koji – nadam se – svom snagom zazivamo Duha Svetoga u našem sinodalnom procesu.

Znam, prijatelji dragi, da je svatko od nas došao pred sv. Antu s velikim i hitnim molbama, prošnjama i iščekivanjima u svome srcu! S vama sam u iskrenim zazivanjima našem svecu ‒ da nam pomogne! Da nam pomogne u tolikim našim potrebama! Ali mi večeras dozvolite da istaknem jednu veliku – možda i najveću – potrebu...

Želim u ime svih nas zamoliti sv. Antu nešto što nigdje u našem gradu ne možemo „nabaviti“. Ali kako… ta koliko samo trgovina ima u našem gradu?! Znamo da su se banke, kafići i tržni centri u naše vrijeme pretvorili u nekakva svetišta – ali ni tamo nećete naći taj dar! Natpisi i reklame nude nam gotovo sve! Naše je vrijeme osobito osjetljivo na ljepotu; no, nažalost, pretežno samo vanjsku ljepotu: tjelesnu ljepotu – ljepotu u odijevanju, u obući; ljepotu naših kuća, vrtova, automobila… Dalje, svugdje se postavljaju simboli srca, no čini se da nigdje nema one važne „pedagogije srca“.

Najmoćniji vladari ovoga svijeta okupljaju se ovih dana i usmjeravaju – barem oni tako misle – našu povijest. Ali gledajte čudo! Ni jedan od tih velikana ovoga svijeta, ni jedna od tih velikih trgovina ili reklama ne donosi riječi – sudbonosne riječi – današnjega prvog čitanja: „Pomolih se, i razbor dobih; zavapih i primih duh mudrosti.“ Pisac Knjige Mudrosti nadasve je radikalan! Slušajmo što kaže: „svekoliko je zlato pred njom – pred mudrosti – kao malo pijeska, a srebro je prema njoj kao blato.“ Nije li to pretjerivanje, braćo i sestre?!

Svatko od nas neka iskreno o tome promisli… Vlade i vladari ovoga svijeta toliko govore o materijalnim dobrima i sve su reducirali samo na novac – a među nama je ipak toliko siromašnih! Svi mediji danomice pričaju o nekakvom našem suficitu... a mladi i najsposobniji ljudi odlaze...

Ovih dana prisustvovah slavljenju rođendana djeteta koje je tek progovorilo, ali je ipak bilo darovano mnogim darovima s kojima i ne zna što činiti, dok s druge strane tako velik postotak djece ‒ kao nikad dosad u povijesti – umire od gladi! Milijuni njih moraju u izbjeglištvo! Drugi opet – zbog ideologije ‒ uzimaju oružje u ruke; veliki broj mladih odaje se drogama, alkoholu, prostituciji, ili ih pak trgovci prodaju kao kakvu jeftinu robu..! Da, tamo gdje gospodari samo novac, tamo je doista najveća bijeda.

Dalje, večeras ne treba ni spominjati koliko je nesretnih ili rastavljenih brakova, djece bez roditelja, naroda bez budućnosti, društvenih i političkih sistema bez promicanja pravde, ljudskog dostojanstva i nade u mogućnost preobrazbe…

Da, braćo i sestre, potrebni su nam pisci Knjige Mudrosti, potrebni su nam sveci poput sv. Antuna Padovanskog. Oni nam progovaraju: „Mudrost zavoljeh više nego žezla i prijestolja i ništa ne cijenih bogatstvo u usporedbi s njom!“ Potrebni su nam nositelji mudrosti da se mi ljudi ne bismo pretjerano iscrpljivali u predizbornim i izbornim takmičenjima te tako gubili svaki osjećaj za sve ono što je pravo „zlato“, pravo „srebro“, prava „svetinja“, dakle ‒ prava vrijednost. Večeras trebamo postati iskreni hodočasnici k sv. Anti upravo zato da bismo se pomolili i svim srcem zavapili za darovima mudrosti.

Vapimo, dakle, večeras, braćo i sestre, da roditelji posreduju svojoj djeci prije svega darove duha, darove vjere; darove odgovornosti i velikodušnosti. Dakle, darove mudrosti!

Vapimo večeras da djeca i mladi budu ispunjeni najvećim bogatstvom – bogatstvom nade, da bi tako već sada i ovdje mogli nositi u svome srcu ljepotu raja, ljubav Trojedinoga Boga, sigurnost vječnosti, potoke mudrosti!

Vapimo večeras da se mladi osnaže najvećom snagom, to jest darom velikodušnosti, požrtvovnosti, čistoće, gladi i žeđi za pravdom, mirom, suradnjom i ljubavi.

Vapimo večeras da svi bračni parovi budu obogaćeni „zlatom“ ljubavi, vjernosti, služenjem životu, umijećem edukacije! Ako večeras izmolimo darove mudrosti i razbora našoj crkvenoj zajednici, imat ćemo svete svećenike, požrtvovane redovnike/redovnice kao baklje života, a društvene radnike kao prave izvore zajedništva, pomirenja i solidarnosti.

U ovo vrijeme kad se čitavo čovječanstvo, putem sredstava moderne komunikacije tako brzo povezuje, svi mi – vjerom obdareni – preuzimamo posve nove odgovornosti. Ako već pisac Knjige Mudrosti kaže: „Mudrost sam volio više od zdravlja i ljepote“, a tada nije bilo toliko zdravstvenih institucija i različitih ordinacija za ljepotu, što ćemo tek mi danas kazati? Šetajući našim gradom svuda nailazimo upravo na različite ponude usmjerene na zdravlje i ljepotu! Kakve pak ponude imamo, odnosno dajemo mi vjernici da bismo ljudima omogućili rast u mudrosti i razboritosti? Kamo se mogu uteći tražitelji mudrosti? Naše su Crkve tijekom dana zatvorene; nemamo svoje biblioteke i knjižare; filozofija nije današnjim studentima toliko privlačna; duhovno vodstvo premalo je cijenjeno, a vremena za molitvu, meditaciju i liturgiju sve je manje i manje…

Ovo, ne navodim iz nekakvog pesimizma ili cinizma spram našega vremena. Naprotiv! Mislim da možemo biti vrlo sretni što je na najvišem brdašcu grada Beograda predivno svetište Svetog Ante, svetog Ante – crkvenog naučitelja! Učitelja, dakle, prave mudrosti!

Molimo večeras i braću franjevce, dok im zahvaljujemo na ustrajnom služenju, da i dalje otvaraju svetišta ‒ ponajprije svetište svoga srca, a zatim i svetište svojih biblioteka i duhovnosti! A na poseban pak način ovo svetište s krsnim zdencem, s euharistijskim stolom; s ambonom i ispovjedaonicom! Sve gradske oce i sve odgovorne za kulturu i civiliziranost u našem gradu molimo da ovom umjetničkom biseru poklone dovoljno svoje pažnje! Sv. Antu danas molimo da nam izmoli milost da se ovaj grad ne diči samo time što je centar zabave i provoda, nego da bude prije svega centar mudrosti i razbora. Kako bi bilo ugodno kad bismo mogli ustvrditi da je ovaj grad predvodnik u mudrosti u ovoj našoj regiji! Kako bi bilo ugodno kad bi svi otkrili da među nama nije samo „krivi toranj“ i da Beograd nije samo tzv. „naša Pisa“, nego da ovaj toranj poziva i opominje sve koji misle da stoje ‒ da paze da nikad ne posrnu i ne padnu!

Pisac Knjige Mudrosti sjajno zaključuje: „A s njome – s mudrošću – došla su mi sva dobra i od ruku njezinih blago nebrojeno. I svemu tome sam se radovao, jer mudrost sve donosi“… Da, samo mudrost sve donosi: ljepotu i zdravlje; blagoslov i uspjeh; zajedništvo i jedinstvo; nadu i radost. Zato pisac nastavlja: „I ono što naučih bez primisli, to bez zavisti predajem…“

Bez zavisti predajte – mudrost svima. Prenosite je svojim mislima, riječima, djelima, molitvom, primjerom kao i svojim profesionalnim i umjetničkim stvaranjem. Neka svima nama sv. Ante podari taj dar ‒ da naš grad Beograd bude grad mudrosti“, zaključio je beogradski nadbiskup svoju nadahnutu propovijed.

Nakon slavlja svete mise svi okupljeni gosti okupili su se na prijemu u samostanu kod braće franjevaca gdje su se pobliže upoznali i razmijenili iskustva. Bio je ovo jedan predivan duhovni trenutak zajedništva u Godini zajedništva u slavlju Prve biskupske Sinode u našoj Beogradskoj nadbiskupiji.

Fra Ilija Alandžak