Povijesni okvir
Katoličanstvo u Bosni i Hercegovini tijekom svoje duge povijesti bilo je usko povezano s djelovanjem Franjevačkog reda, koji je početkom XIII. stoljeća utemeljio sv. Franjo iz Asiza. Na tlu Bosne franjevci su nazočni od 1291. godine, od kada kao duhovnici neprekidno djeluju sve do naših dana. Prvotno su došli sa zadatkom da u okrilje katoličanstva vrate bosanske krstjane - pripadnike heterodoksne Crkve bosanske, poznate i pod imenima bogumila i patarena. Kasnije je djelatnost franjevaca, stjecajem povijesnih okolnosti, postala puno obuhvatnija nego što je to proizlazilo iz same naravi njihova poziva. Ubrzo nakon svojeg dolaska, oni su se duboko ukorijenili na bosanskom tlu, prije svega u gradskim naseljima. Postali su nezaobilazna duhovna snaga, štoviše utjecajni i na vladarskom dvoru. God. 1340. osnovali su Bosansku vikariju, koja se pod konac XIV . stoljeća prostirala od južne Italije do Crnoga mora. Na tlu Bosne Vikarija je imala više desetaka samostana. Time su postavljeni organizacijski okviri franjevačkoga djelovanja. Padom Bosne pod tursku vlast 1463. nestalo je njezine samostalnosti. Znatan se dio katoličkog pučanstva iselio ili islamizirao, dok su krstjani Crkve bosanske gotovo posve nestali već uoči dolaska Turaka. Franjevci su ipak nastojali sačuvati Bosnu i za katolike. Jamstvo za to bila je u nekoj mjeri i povelja (ahdnama) koju im je dao sultan 1463. godine. Njihova spremnost na prilagodbu u novim uvjetima postala je odsudnom za kasniju opstojnost katoličanstva na tim prostorima. U osmanskom (turskom) razdoblju Bosnu i Hercegovinu su, uz katolike, nastanjivali i žitelji muslimanske i pravoslavne vjere. Oni su tijekom vremena osnažili i brojčano nadmašili katoličku zajednicu, napose nakon velikog eksodusa katolika pri koncu XVII. stoljeća, kada ih je više od dvije trećine iselilo. Muslimani su po svojem etničkom podrijetlu uglavnom islamizirano domaće pučanstvo, dok su pravoslavni – kao pretežito vlaški etnički element – od XVI. stoljeća doseljavali u Bosnu, gdje su bili u vojnoj službi turskih vlasti. Političke promjene uzrokovale su podjelu franjevačke Vikarije 1514. na Bosnu Srebrenu, pod turskom vlašću, i Bosnu Hrvatsku – zapadna Bosna i dio Hrvatske – na slobodnom području. Tri godine kasnije obje su podignute na stupanj provincija (redodržava). Kako se turska vlast u XVI. stoljeću širila novim osvajanjima, proširivala se istodobno i Bosna Srebrena, koja se uskoro opet prostirala od jadranskih do crnomorskih obala. Nakon austrijsko-turskoga rata (1683.-1699.) Bosna Srebrena se našla u granicama triju država: Turske, Austrije i Mletačke Republike. To je bilo razlogom odvajanja dalmatinskih i slavonskih samostana, tako da je ona sredinom XVIII. stoljeća svedena u granice današnje BiH, odnosno u one granice u koje je pod konac XVII. st. potisnuta turska vlast. Sredinom XIX stoljeća odvojili su se i hercegovački franjevci. Za četiristoljetne osmanske vladavine franjevci su bili gotovo jedini izobraženi ljudi u narodu. Školovali su se na teološkim učilištima u Italiji, Ugarskoj, Austriji, Hrvatskoj. U narodu su djelovali prije svega kao duhovnici, ali također i kao politički predstavnici, prosvjetitelji, liječnici, pisci. Napose je bogata baština njihove pisane riječi, koja po svojim bitnim obilježjima tvori integralni dio hrvatske knjiženosti i kulture. Fra Marko Karamatić
