Samostan Plehan smješten je na istoimenom brežuljku udaljenom desetak kilometara jugoistočno od Dervente. Osnovan je 1875. godine. Franjevci su, međutim, u ovim krajevima djelatno nazočni od vremena bosanske samostalnosti u srednjem vijeku.
Odluka da se na Plehanu gradi novi samostan za ovaj sjeverni dio Bosne, donesena je 1853. god., ali se, zbog političkih neprilika, ta zamisao franjevaca ostvarila tek dva desetljeća kasnije - 1870-74. god. Zbog pomanjkanja prostora (tu je do 1882. bila niža gimnazija, a 1888-95. filozofsko učilište za franjevačke pripravnike) samostanska je zgrada 1882. proširena. Samostan, u koji je uklopljen dio staroga, sagrađen je 1932. godine po nacrtu arhitekta Karla Pařika (Paržika). On je arhitektonski u skladnom odnosu s masivnim oblicima ranije izgrađene crkve. Zajedno s crkvom, poput dvorca na brijegu dominirao je širokim prostorom. Samostan je u zadnjem ratu (2.VII.1992 ) s dvije tone eksploziva miniran i potpuno srušen. Nakon rata prvi povratnik na Plehan (ljeto 1998) bio je tadašnji gvardijan fra Ivan Ćurić koji se privremeno smješta u kontejner i započinje s raščišćavanjem ruševina samostana i crkve. Uskoro preuređuje bivšu dvorišnu zgradu u privremeni franjevački samostan. Uređuje stambeni prostor za fratre i prostor za liturgijska slavlja.
Od 1951. do 1955. god. u samostanu je bio smješten starački dom, a od 1956. do 1965. god. bolnica za plućne bolesti. Državne su vlasti potom franjevcima vratile sve samostanske prostorije.
Pripreme za gradnju crkve na Plehanu započele su 1850. godine na temelju dobivenog dopuštenja od najviših turskih vlasti u Carigradu. Zbog iskrslih političkih teškoća gradnja je mogla iznova započeti tek 1869. godine. Crkva je (33x18 m) dovršena sljedeće godine i ostala je u upotrebi do konca stoljeća. 1898. god. započela je gradnja nove daleko reprezentativnije crkve (40x18 m), neoromaničnog sloga, za koju je nacrte izradio Ivan Holz. Crkva je predata na upotrebu 1902. god. Bazilikalni trobrodni prostor crkve, s dva niza stupova, s polukružnom apsidom i korom, ostavljao je dojam monumentalnosti i sklada. I crkva je kao i samostan potpuno srušena u zadnjem ratu. Unatoč vrlo slabom povratku fra Ivan Ćurić priprema gradnju nove crkve. Kamen temeljac položen je 23. lipnja 2001. godine. Svetu misu i blagoslov gradilišta predvodio je nadbiskup vrhbosanski kardinal Vinko Puljić. Projekt za novu crkvu napravio je sarajevski arhitekt Zlatko Ugljen. Nažalost s gradnjom se brzo morala stati zbog nedostatka financijskih sredstava.
Likovno uređenje crkve započelo je odmah po dovršetku gradnje. Godine 1902. postavljene su postaje križnoga puta slikara Benedetta Giove-a iz Rima. Glavni oltar i propovjedaonica izrađeni su u tirolskoj umjetničkoj radionici Ferdinanda Stuflessera. Crkvu je oslikao slikar Marko Antonini sa sinom Otonom 1909. godine. Za relativno kratko vrijeme Antonini je naslikao dvadesetak figurativnih slika i kompozicija. Strop i velik dio zidova dekoriran je floralnom i geometrijskom ornamentikom. Između većeg broja tema posebice se izdvaja kompozicija Blagovijest, koja ide u red ponajboljih Antoninijevih ostvarenja. Od posebnog kulturno-povijesnog značenja je slika Sveti Franjo propovijeda narodu, na kojoj su likovi predstavljeni u narodnim nošnjama plehanskog kraja. Slika propovijedi na šumskom proplanku jest i reminiscencija na povijest bosanskih katolika i franjevaca, koji su stoljećima službu Božju slavili na otvorenom prostoru.
Između dvaju ratova nabavljena su dva pobočna oltara (1936/37), koji su 1980. god. uklonjeni prilikom obnove crkve. Oni su rađeni u duhu tirolskih umjetničkih radionica s konca prošloga stoljeća.
Godine 1979. započela je umjetnička obnova crkve. U njoj su postavljena reprezentativna djela većeg broja umjetnika. Po tri vitraila izvedena su po nacrtima Ive Dulčića (prezbiterij, 1984) i Đure Sedera (pročelje, 1985), a po jedan od Zlatka Šulentića i Zlatka Price (1989). U planu su još vitraili od Murtića, Ivančića, Šohaja, Laha... Velike oltarne kompozicije u mozaiku izveli su Ivica Šiško (Plehanski vjernici slijede Krista, 400x280 cm, 1982), Đuro Seder (Sveti Anto, 250x200 cm, 1985), Zdenko Grgić (Gospa s majkama i djecom, 250x200 cm, 1979), Ivo Dulčić (Triptihon, izvedba Ž. Šegović, 250x200 cm, 1989), Zlatko Prica (Izgon iz hrama, 250x200 cm, 1990). U prezbiteriju dominira velika Sederova zidna slika Posljednja večera (365x1.300 cm, 1983). U crkvi je također i nekoliko reprezentativnih kiparskih radova: Krist Frane Kršinića (mramor, v. 200 cm, 1979), Pieta i Gospa s djetetom Josipa Marinovića (mramor, 1986). Zdenko Grgić je izradio mramornu oltarnu menzu Sv. Ante s reljefom klesara (1986), oltar Ivana Krstitelja (reljef u bakru, 200x145 cm, 1979) s mozaikom Sijača na prednjoj strani menze (90x160 cm, 1985), Stvaranje (reljef u drvetu, 1989), te menzu glavnog oltara u drvetu (1988). Grgić za crkvu radi i križni put u 24 teme (reljef u bronci), kip Sv. Augustina (drvo), a načinio je i korekture na pročelju crkve (portal, vijenci na prozorima). Crkva je pred sam rat i izvana uređena. Krov crkve izmijenjen je 1979. godine. Većina ovih umjetničkih djela je uništena ili teško oštećena u nedavnom ratu.
Orgulje od 31 registra koje je izgradio Jenko 1964. godine, također su uništene prilikom rušenja samostana i crkve u zadnjem ratu.
Posebno mjesto, kada je riječ o likovnoj umjetnosti na Plehanu, imala je samostanska zbirka umjetnina. Uz jednu vrlo vrijednu sliku nepoznatog venecijanskog majstora iz 16. stoljeća (Sveta obitelj), te niz portreta franjevaca s konca 19. i početkom 20. stoljeća slikara Benedetta Giove-a, plehanska se zbirka sastoji od nekoliko stotina djela u različitim likovnim tehnikama: puna plastika (mramor, drvo, terakota, bronca), reljef (bakar, drvo, mramor), ulje na platnu, pastel, tempera, akvarel, vitrail, mozaik, inkrustacija, goblen... Tu raznolikost slijedi velika brojnost umjetnika. Da bi se stekao dojam o broju likovnih stvaralaca, pa tako i o bogatstvu plehanske zbirke umjetnina, ovdje ćemo spomenuti veći dio autora: Meštrović, Medović, Frangeš-Mihanović, Gecan, Kljaković, Rački, Šulentić, Hegedušić, Dulčić, Michieli, Augustinčić, Kršinić, Šimunović, Šohaj, Murtić, Vulas, Mujadžić, Jordan, Pivac, Grgić, Seder, Lah, Reiser, Keser, Poljan, Šiško, Kantoci, Bifel, Ujević, Janeš, Marinović, Selmanović, Jurkić, P. Perić, Š. Perić, Lovrenčić, Prica, Bošnjak, Šegović, Kulmer, Restek, Svečnjak, Todorović, Čurić, Likar, Uzelac, Vojvodić... U zbirci je velik broj djela s religioznim temama, od kojih je najveći dio vezan uz neki događaj iz Kristova života. Teme križnog puta su najzastupljenije. Kada je riječ o toj skupini tema, onda treba spomenuti da postoje dva križna puta (veliki i mali) u kojem su četrnaestorica umjetnika radila po jednu postaju, svaku u drugoj likovnoj tehnici. Plehanska zbirka umjetnina nastala je najvećim dijelom donacijom Vjeke Bože Jaraka 1978. godine. Njezin početak vezan je za 1977. godinu, kada je Jarak za samostansku kapelicu darovao križni put, koga su radila četrnaestorica umjetnika. Kroz zadnjih deset godina prošlog stoljeća samostan je također nabavio niz vrijednih djela. U zadnjem ratu većina njih je uništena ili opljačkana.
U samostanskoj knjižnici čuvala su se brojna teološka, filozofska, povijesna i književna djela iz 19. i 20. st., kao i djela franjevačkih pisaca 18. i 19. stoljeća novijeg vremena. U arhivu su se čuvala relativno bogata građa od važnosti za povijest ovoga kraja. Vrlo su vrijedne matične knjige, koje se vode od 1763. god. Sačuvan je velik broj isprava i rukopisa iz 18. i 19. stoljeća.
Godine 1888. pokrenuo je fra Josip Dobroslav Božić u plehanskom samostanu izdavanje Novog prijatelja Bosne, prvog časopisa u sjevernoj Bosni, koji je, po zamisli pokretača, trebao biti duhovni nasljednik Bosanskog prijatelja, što ga je fra Ivan Franjo Jukić pokrenuo 1850. god. U novije vrijeme, od 1985. god., u izdanju Slovoznaka, na Plehanu se pojavilo nekoliko vrijednih edicija: Evanđelje po Luki (bibliofilsko izdanje), Rano kršćanstvo, monografija o Plehanu, te studija o teologu Dietrichu Bonhoefferu.
U plehanskom kraju franjevci pastoralno djeluju po svoj prilici već od srednjega vijeka. Postoje naime indicije da je na ovom području bilo više crkava, koje su u 1. polovici 16. st. porušene. No i nakon turskih osvajanja u ovom je kraju ostalo katoličkog življa. Da se njihov broj ubrzano povećava na to ukazuje postojanje više župa tijekom 17. st. u tom dijelu Bosne, za koje ovdje navodimo i broj katolika prema izvješću iz 1675. god.: Sočanica (1.400), Majevac (860), Derventa (1.200), Dubočac (2.000), Vasiljevo Polje (930) i Radunjevac (1.609). U prvoj polovici tog stoljeća spominje se i župa Vinska. Bečki rat (1683-99) uzrokovao je veliko iseljavanje Hrvata katolika iz Bosne, tako da su hrvatska naselja opustjela. Iz straha od odmazde katolici su se masovno iseljavali u od Turaka oslobođenu Slavoniju. Početkom 18. st. u ovom kraju ne nalazimo niti jedne župe. No taj kraj uskoro pojačano naseljavaju katolici iz Dalmacije i Hercegovine, a jedan se dio odavde iseljenih vratio na svoja ognjišta. Tridesetih godina 18. st. nailazimo na spomen župe Velika. Ona se, prije odvajanja župe Podvučijak četrdesetih godina 18. st., protezala na području sjeverno od Doboja s lijeve strane rijeke Bosne do Šamca, te uzvodno uz Savu do Dubočca. Župa Velika nosi ime po istoimenoj varošici u kojoj nije bilo katolika, a stvarno je sjedište župe najvjerojatnije bilo u Modranu. Župa se neko vrijeme nazivala modranskom, a kada je njezino sjedište dvadesetih godina 19. st. preneseno u Zelenike, onda se i ona tako prozvala. Sjedište župe konačno je preneseno na Plehan 1853. godine.
Župa Velika 1742. broji 956 katolika, kojih se broj 1761. godine povećao na 2.396. U to je vrijeme u župi postojala župna kuća, o kojoj kronika bilježi da je izgorjela na Božić 1763. godine. Broj se katolika 1779. god. povećao na 3.416, 1813. na 5.244, 1877. smanjio se na 2.137, a 1935. god. župa broji 7.600 katolika. Kroz to vrijeme plehanska je župa razdiobom i osnivanjem novih župnih zajednica teritorijalno znatno smanjena. Plehanski franjevci su 1883. godine podigli prvu pučku školu na Plehanu i time prosvjetni rad uključili u svoj plan pastorizacije. Škola je s prekidima radila do 1902. god. kada ju je preuzela državna vlast. Broj đaka kretao se do četrdeset. Župu Plehan koja je 1991. godine brojala 6.300 vjernika (1974: ca 7.000) tvore sljedeća naselja: Božinci, Brezici, Bukovac, Bunar, Dažnica, Komarica, Kovačevci, Lug (Ritešić), Lupljanica, Modran, Poljari, Sičine, Stanići, Šušnjari (Gornji i Donji), Vinogradine, Vrhovi, Zasika i Zelenike.
Uz župnu na Plehanu se nalazi i nekoliko podružnih crkava: D. Šušnjari (11x5,5 m, izgr. 1966) Brezici (11x5,5 m, izgr. 1966, proširena 1987: 11x9 m) Modran (Sv. Nikole Tavelića, 16x10 m, izgr. 1972), Božinci (10x8 m, izgr. 1986/87) i Poljari (izgr. 1990). U župi se nalazi još i 21 blagoslovna i grobljanska kapelica, te 10 grobalja. Podružne crkve su ukrašene sakralnim umjetničkim djelima J. Marinovića, Lj. Laha, I. Šiška i dr. Po posljednjoj statistici na koncu 2016. godine u župi na Plehan živi tek 81 vjernik u 52 obitelji. Nakon što je zadnjih godina dovršena izgradnja crkve po projektu arhitekta Zlatka Ugljena, trenutno traju pripreme za izgradnju novoga franjevačkog samostana na Plehanu.
Više informacija o događanjima u samostanu i župi Plehan na facebook stranici: