Franjevci, koji su u Bosni za stalno nazočni od 1291. godine, vrlo rano, najkasnije u drugoj polovici 14. stoljeća, došli su i u krajeve sjeverozapadne Bosne, te razvili snaţnu dušobriţničku djelatnost. Od toga vremena pa do konca 16. st. na tom su području imali 10-ak samostana i drugih boravišta, u porječjima Une i Sane: Bihać, Bijela Stijena, Bos. Krupa, Obrovac, Ostrovica, Otoka, Podnovi, Kamengrad, a u porječju Vrbasa: Greben (Krupa na Vrbasu), Zvečaj i Livač.
Kako su Osmanlije prodirale i širile svoju vlast u Bosni, ti samostani i boravišta su tijekom 16. st. nestajali jedan za drugim. Istina, franjevci Bosne Srebrene su dušobriţnički djelovali u sjeverozapadnoj Bosni, u Bosanskoj Krajini, i nakon nestanka spomenutih samostana. Neko vrijeme su povremeno dolazili da pohode i duhovno okrijepe preostali katolički puk, a potom su se nastanjivali i boravili za stalno u ţupnim kućama ţupâ: Bihać, Majdan, Sasina, Vodičevo, Motike, Dragočaj/Ivanjska i Banja Luka. Istom 1757. osnivaju u Ivanjskoj, nedaleko od Banje Luke, redovničku kuću - rezidenciju, a do uspostavljanja samostana u Bosanskoj Krajini proći će od tada još više od 125 godina.
Gradnja i uspostavljanje samostana na Petrićevcu
Uprava provincije Bosne Srebrene je na kapitularnom kongresu u Kr. Sutjesci 29. travnja 1852. donijela odluku da se, uz tada postojeća tri samostana: u Kraljevoj Sutjesci, Fojnici i Kreševu, podigne pet novih, a jedan od njih u Bosanskoj Krajini. Za podizanje tih samostana upućena je zamolba vrhovnoj upravi Reda, a iz vrhovne uprave je od Apostolske Stolice zatraţeno potrebno dopuštenje, koje je od Kongregacije za širenje vjere (Propaganda) g. 1865. načelno i dobiveno.
Na podizanju samostana u Bosanskoj Krajini ozbiljnije se počelo raditi 1864. Za budući samostan kupljeno je zemljište nedaleko od Banje Luke, u mjestu Petrićevac, na lokalitetu zvanom 'Dudić', a potom se započelo i s prikupljanjem građevinskog materijala. Temelji za samostansku zgradu su postavljeni 1873., i gradnja, koju su vodili fra Stipo Radman, predsjednik rezidencije u Ivanjskoj, i fra Anđeo Ćurić, vikar, završena je relativno dosta brzo. Već g. 1875. u nju je iz sjedišta mjesne kapelanije u Rakovcu, osnovane 1860. odvajanjem od ţupe Banja Luka, uselio prvo fra Antun Kneţević, mjesni kapelan, a 1876. je u novopodignutu zgradu premještena iz Ivanjske franjevačka rezidencija i preseljena braća koja su joj pripadala.
Prva zgrada na Petrićevcu
Prilikom zauzimanja Banje Luke i borbe između austrougarske vojska i turskih pobunjenika 1878. zgrada je izgorjela, a malo prije toga franjevci su se nakratko sklonili u samostan trapista „Marija Zvijezda“, u Delibašinu selu, na desnoj strani Vrbasa, a odatle su ubrzo prešli na lijevu stranu Vrbasa, u ljetnikovac 'Kumsale' koji im je na korištenje ustupio banjolučki beg Dţinića, i tu su ostali do proljeća 1879., a potom su do 1882. boravili u ţupnoj kući u Banjoj Luci.
Na obnovi zgrade, koju je vodio fra Marko Marić, predsjednik rezidencije, radovi su počeli 1880. a završeni 1882. Nakon toga se pristupilo i gradnji crkve, potrebne ţupi, ali također i za kanonsko uspostavljanje samostana.
Prva crkva
Kako se u to vrijeme za kanonsko uspostavljanje samostana traţilo da u njemu ima prostora za smještaj 12 redovnika, a postojeća zgrada toga nije imala, fra Vid Miljanović, predsjednik rezidencije, započeo je 1884. radove na proširenju dotadašnje zgrade, te je do proljeća sljedeće godine podignuto još jedno krilo, i zgrada spojena s crkvom.
Druga samostanska zgrada s crkvom
Na taj su se način stekli svi potrebni uvjeti za podnošenje molbe da se postojeća rezidencija proglasi samostanom. Da bi se to i ostvarilo, diskretorij rezidencije, na čelu s predsjednikom fra Vidom, uputio je 4. veljače 1885. zamolbu provincijalu fra Iliji Ćavaroviću, a Provincijal je tu zamolbu i odgovarajući popratni dopis proslijedio generalnom ministru Reda, fra Bernardinu a Portu Romatino, da od Apostolske Stolice zatraţi potrebno dopuštenje za uspostavljanje samostana. Sekretar Kongregacije za širenje vjere je u audijenciji 7. lipnja 1885. stvar iznio pred Svetog Oca Leona XIII., koji je dopustio da se na Petrićevcu uspostavi samostan. Na temelju dobivenog otpisa i dopuštenja Svete Stolice, i nakon što je zatraţio i dobio također pristanak banjolučkog biskupa fra Marijana Markovića, provincijal fra Anto Ćurić, osobno nazočan, 18. listopada 1885. proglasio je samostan na Petrićevcu kanonski uspostavljenim, sa svim pravima i povlasticama drugih samostana Reda i Provincije.
Isprava Svete Stolice kojom je dana dozvola za uspostavljanje samostana glasila je:
Beatissime Pater Fr. Bernardinus a Portu Romatino, Minister Generalis Ord. Min. Ad pedes S. V. provolutus exponit – anno 1865. a S. Congregatione Prop. Fidei datam fuisse licentiam Franciscanae Provinciae Bosnensis aedificandi novum Conventum in loco nuncupato Petrićevac, in Diocesi Banjalucensi. Fratres Bosnenses variis temporum difficultatibus impediti fuerunt, quominus cito praefatam concessionem executioni mandarent: Ast, nunc ab iis Ecclesia erecta est in Petrićevac Ssmae Trinitati dicata, et aedificatus prope Ecclesiam Conventus, in quo duodecim religiosi commode habitare et congrue sustentari possunt.
Instante Ministro Provinciae Bosnae Argentinae, humillimus Orator petit enixe Pontificiam facultatem pro canonica erectione novi conventus Petrićevac, quum omnia praesto sint, quae pro hujusmodi erectione a Decretis Apostolicis et Constitutionibus Ordinis requiruntur.
Pro qua gratia
Ex Audientia SSmi. diei 7. Junii 1885.
Ssmus Dnus Noster Leo, Div. Prov. PP. XIII, referente me infrascripto Archieppo Tyren.
S. Congregationis de Propaganda Fide Secretario benigne annuere dignatus est pro gratia facultatis erigendi Conventum de quo in precibus, servatis tamen iis, quae praescribuntur in nuperima Constitutione: „Romanos Pontifices“.
Datum Romae, ex aed. dictae S. Congregationis, die et anno ut supra.
+ Jacobini Dominicus Maria
L. S. Archiep. Tyren, secr.
A ovo je tekst proglasa uspostave samostana:
Dobivši o tome dopuštenje od Svete Stolice, zamolivši isto tako i imajući pristanak apostolskog upravitelja Banjolučke biskupije, preuz. gosp. biskupa Marijana Markovića, niţe potpisani, dana 18. listopada 1885. našu redovničku kuću na Petrićevcu, ondje osobno prisutan, proglasio sam pravim i kanonski podignutim samostanom, kojemu odsada, kao takvom, pripadaju i trebaju pripadati sva prava i povlastice na način drugih samostana Reda i naše Provincije.
Petrićevac, dana 18. listopada 1885.
Ja fra Anto Ćurić,
provincijalni ministar
Samostanska zgrada, zbog loše izvedbe, nije dugo izdrţala, tako da su 1887., u vrijeme gvardijana fra Ambroţe Radmanovića, svi nutarnji zidovi porušeni i potom ozidani novi. Ali ni ta zgrada nije bila duga vijeka. Budući da nije mogla zadovoljiti sve potrebe redovničke zajednice, ona je u veljači 1928. potpuno srušena i za gvardijanstva fra Petra Ćorkovića pristupilo se izgradnji novog samostana na novim temeljima, a projekt za njega je izradio ing. arh. Blaţ Misita-Katušić. Gradnja je završena u kratkom roku, i u novi samostan se uselilo već pod konac iste godine.
Uz novi samostan godine 1930.-1931. podignuta je, prema projektu arhitekte Katušića, i nova crkva s dva zvonika. Odmah po završetku radova pozvani su slikari udruţenja 'Ars sacra', iz Praga, koji su, pod vodstvom Franje Martinya, oslikali crkvu. Na crkvene zvonike su postavljena najprije dva zvona, jedno od 124 kg., iz prethodne crkve, i drugo nabavljeno tada od 500 kg., a kasnije su dodana još dva, jedno od 160 kg. i drugo od 700 kg. Nabavljene su za crkvu i orgulje od graditelja Brandta iz Maribora.
Treća samostanska zgrada i druga crkva na Petrićevcu
Nekadašnja rezidencija, a tako i samostan i crkva bili su posvećeni Presvetom Trojstvu. Nova crkva je, međutim, dobila drugog patrona, i posvećena je sv. Antunu Padovanskom, a Presveto Trojstvo je do danas ostao titul samostana.
U zemljotresu 27. listopada 1969. samostan je teško oštećen, osim podruma, a crkva potpuno razorena. Fratri su u prvo vrijeme boravili u autoprikolicama i u samostanskom podrumu, a potom više od 5 godina u novopodignutom montaţnom objektu, dok su mise s narodom slavljene pod velikim šatorom.
Godine 1973.-1974., u vrijeme gvardijana fra Franje Josipovića, najprije je, prema projektu ing. arh. Janeza Fürsta, iz Ljubljane, izgrađena nova crkva (34,65×22,60 m), s prostranom kriptom, dvije vjeronaučne dvorane i drugim korisnim prostorom ispod nje. Godine 1984., odvojeno od crkve, podignut je zvonik.
Kako nije bilo isplativo samostan obnavljati, on je u proljeće 1974. porušen do podruma i u ljeto iste godine počela je gradnja novoga, također prema projektu ing. arh. Janeza Fürsta. Gradnja samostana, pod vodstvom gvardijana fra Rafe Lipovca, je trajala oko godinu i pol, a useljenje u novi samostan je bilo 12. siječnja 1976.
Četvrta samostanska zgrada na Petrićevcu
Treća crkva na Petrićevcu
Godine 1995. samostan i crkva ponovno doţivljavaju ţalosnu sudbinu! Rano ujutro, 7. svibnja, crkvu i zvonik su naoruţana 'uniformirana lica' Republike Srpske podmetnutim eksplozivom posve srušili, a samostan zapalili. Dok su se u noći vršile pripreme za taj vandalski čin, četvorica franjevaca, tri časne sestre Klanjateljice Krvi Kristove i 2 civilne osobe su istjerani iz svojih soba i pod straţom drţani zatvoreni u leţećem poloţaju u jednoj maloj prostoriji. Među njima je bio i osamdesetogodišnji fra Alojzije Atlija, tada najstariji član samostanske zajednice, komu je u tim okolnostima srce otkazalo i ostao je leţati mrtav na podu gdje ga je smrt zatekla. Kad su povampireni zločinci obavili pripreme za izvršenje svoga paklenskog nauma, svi su iz samostana izvedeni na njivu i naređeno im da polijeţu na zemlju. Ubrzo potom je uslijedila snaţna detonacija koja je sa zemljom sravnila crkvu i zvonik i izbila dijelove vanjskih zidova na samostanu, a istovremeno je buknuo poţar koji je zahvatio cijeli samostan. Od samostana je neoštećen ostao samo podrum i jedan manji dio, na sreću onaj u kojem je bila smještena biblioteka i arhiv, tako da su knjige i starija arhivska građa ipak ostali sačuvani. Tada je potpuno izgorio i ţupni ured, i u njemu sve ţupne matične knjige.
Nakon toga tragičnog događaja nekoliko franjevaca iz samostana i okolnih ţupa se nastanilo u Biskupskom ordinarijatu u Banjoj Luci, a drugi u samostanu časnih sestara Klanjateljica Krvi Kristove „Novi Nazaret“, u Budţaku.
Ni ta najnovija katastrofa nije franjevce obeshrabrila, nego su, čim se pruţila prilika i mogućnosti dopustile, godine 1996. gvardijan fra Dujo Ljevar je započeo obnovu samostana, koja je iduće godine završena, i franjevačka zajednica je mogla u njega ponovno useliti, a 29. rujna 1997. obavljen je i njegov svečani blagoslov. Poslije toga, za gvardijanstva fra Tomislava Jurića, a potom fra Ivice Matića, podignut je krov nad dijelovima samostana na kojima su bile ravne betonske ploče.
Obnovljena četvrta zgrada samostana
Ostatci porušene crkve su uklonjeni u vrijeme gvardijana fra Ivice Matića istom u svibnju 2003., neposredno prije pohoda pape Ivana Pavla II. Banjoj Luci, kojom prigodom je 22. lipnja Sveti Otac na Petrićevcu proglasio Banjalučanina Ivana Merza blaţenim. Podizanje nove crkve, prema projektu ing. arh., akademika Ivana Strausa, iz Sarajeva, rođenog Banjolučanina, započelo je sredinom 2008. godine. Za vrijeme gvardijana fra Ive Orlovca grubi građevinski radovi su trajali nekoliko godina, i privedeni su kraju 2013., osim fasade. Godine 2015. se krenulo s unutarnjim uređenjem crkve, koje se odvijalo do ljeta 2018. godine, a fasada na crkvi je rađena u vrijeme gvardijana fra Duje Ljevara, 2017. i 2018. godine. Nakon što su ti radovi privedeni kraju, 22. listopada 2018., na spomendan sv. Ivana Pavla II., crkva je svečano posvećena, a posvetu je obavio banjolučki biskup, mons. Franjo Komarica.
Sadašnja, četvrta crkva i samostan na Petrićevcu
Župa sv. Ante Padovanskoga - Petrićevac
Franjevci su pastorizirali krajiške katolike i nakon što su u 16. stoljeću porušeni svi njihovi samostani. Na području petrićevačke ţupe u 17. i početkom 18. stoljeću postojala je ţupa Motike. Prema jednom izvješću iz 1673. tu nije bilo tada ni ţupne kuće ni crkve, a taj kraj je nastanjivalo 700 katolika.
Poslije Bečkog rata, koncem 17. stoljeća, na prostoru sjeverozapadno od Banja Luke postojale su dvije ţupe: Banja Luka i Motike. Ţupno sjedište banjolučke ţupe, koje se nalazilo u predjelu Lauša, godine 1736. je preneseno na lokalitet Paprikovac. Tu je tada postojala mala kućica za ţupnika i drvena kapelica sa slikom Bl. Dj. Marije. Godine 1737., kao izravna posljedica rata, kapela i ţupna kuća su porušene, a ţupa je praktično prestala postojati. Malobrojne katolike je poslije toga pastorizirao ţupnik iz Ivanjske.
Godine 1742. ponovno je uspostavljeno sjedište banjolučke ţupe na Paprikovcu, gdje ostaje do početka 19. st., kad je preneseno u Rakovac, i tu ostaje do 1859. Te godine sjedište banjolučke ţupe se prenosi u grad, gdje se nalazi i danas, a jedan dio ţupe se odcjepljuje i osniva mjesna kapelanija Petrićevac, sa sjedištem u Rakovcu. Sjedište kapelanije ostaje u Rakovcu do 1875., kada je preneseno na Petrićevac, a kapelanija uzdignuta u ţupu.
Broj vjernika u ţupi kretao se tijekom vremena ovako: godine 1877. ima ih 2.233, a 1935. njihov broj je narastao na 5.868. Sredinom 70-ih godina prošloga stoljeća bilo ih je oko 8.500, a kad su od ţupe Petrićevac odijeljeni neki dijelovi i od njih osnovane nove ţupe: Delibašino selo (Trapisti), Budţak i Motike, broj vjernika petrićevačke ţupe se spustio ispod 4.000.
Godine 1995. hrvatsko pučanstvo i katolički vjernici su protjerani s cijelog banjolučkog područja, tako da je nakon toga ţupa Petrićevac brojila svega oko 400 vjernika, a trenutno (g. 2017.) ima ih svega oko 320, i njihov broj se iz godine u godinu smanjuje, jer se malo tko vratio u svoje predratno prebivalište, a stariji sve više umiru.
Ţupu tvore sljedeća naselja: Petrićevac, dio Budţaka, Novakovići, Paprikovac, Rakovac, Rosulje, Šargovac i Vujnovići.
Na području ţupe su tri groblja: sv. Marka, koje je zajedničko i za banjalučku i budţačku ţupu; sv. Stjepana ('motičko groblje'), koje sluţi i za ţupu Motike; i 'fratarsko groblje', nedaleko od samostana. Na tim grobljima postoje i grobljanske kapele.
U predratno vrijeme kapela je postojala u selu Vujnovići, koja je mogla primiti i do 200 osoba, i u njoj se sluţila misa svake nedjelje, te dvije manje, u selima Šargovac i Novakovići. Sve tri su Srbi porušili 1995., a nanovo su podignute iza 2010. godine.
Franjevci su pastorizirali krajiške katolike i nakon što su u 16. stoljeću porušeni svi njihovi samostani. Na području petrićevačke ţupe u 17. i početkom 18. stoljeću postojala je ţupa Motike. Prema jednom izvješću iz 1673. tu nije bilo tada ni ţupne kuće ni crkve, a taj kraj je nastanjivalo 700 katolika.
Poslije Bečkog rata, koncem 17. stoljeća, na prostoru sjeverozapadno od Banja Luke postojale su dvije ţupe: Banja Luka i Motike. Ţupno sjedište banjolučke ţupe, koje se nalazilo u predjelu Lauša, godine 1736. je preneseno na lokalitet Paprikovac. Tu je tada postojala mala kućica za ţupnika i drvena kapelica sa slikom Bl. Dj. Marije. Godine 1737., kao izravna posljedica rata, kapela i ţupna kuća su porušene, a ţupa je praktično prestala postojati. Malobrojne katolike je poslije toga pastorizirao ţupnik iz Ivanjske.
Godine 1742. ponovno je uspostavljeno sjedište banjolučke ţupe na Paprikovcu, i tu ostaje do početka 19. st., kad je preneseno u Rakovac, gdje ostaje do 1859. Te godine sjedište banjolučke ţupe se prenosi u grad, gdje se nalazi i danas, a jedan dio ţupe se odcjepljuje i osniva 1860. mjesna kapelanija Petrićevac, sa sjedištem u Rakovcu, koje tu ostaje do 1875., kada je preneseno na Petrićevac, a kapelanija uzdignuta u ţupu.
Broj vjernika u ţupi kretao se tijekom vremena ovako: godine 1877. ima ih 2.233, a 1935. njihov broj je narastao na 5.868. Sredinom 70-ih godina prošloga stoljeća bilo ih je oko 8.500, a kad su od ţupe Petrićevac odijeljeni neki dijelovi i od njih osnovane nove ţupe: Delibašino selo (Trapisti), Budţak i Motike, broj vjernika petrićevačke ţupe se spustio ispod 4.000. Godine 1995. hrvatsko pučanstvo i katolički vjernici su protjerani s cijelog banjolučkog područja, tako da je nakon toga ţupa Petrićevac brojila svega oko 400 vjernika, a trenutno (g. 2017.) ima ih svega oko 320, i njihov broj se iz godine u godinu smanjuje, jer se malo tko vratio u svoje predratno prebivalište, a stariji sve više umiru.
Ţupu tvore sljedeća naselja: Petrićevac, dio Budţaka, Novakovići, Paprikovac, Rakovac, Rosulje, Šargovac i Vujnovići.
Na području ţupe su tri groblja: sv. Marka, koje je zajedničko i za banjalučku i budţačku ţupu; sv. Stjepana ('motičko groblje'), koje sluţi i za ţupu Motike; i 'fratarsko groblje', nedaleko od samostana. Na tim grobljima postoje i grobljanske kapele.U predratno vrijeme kapela je postojala u selu Vujnovići, koja je mogla primiti i do 200 osoba, i u njoj se sluţila misa svake nedjelje, te dvije manje, u selima Šargovac i Novakovići. Sve tri su Srbi porušili 1995., a nanovo su podignute iza 2010. godine.