Pridruži nam se

Želiš li biti franjevac Bosne Srebrene?
NA PUTU DO FRANJEVAŠTA
Osvrt kardinala Müllera na prvi dio održane Sinode o sinodalnosti
5.11.2023.Rim

Prva sesija Sinode o sinodalnosti završila se krajem listopada, a nastavak se očekuje za godinu dana. I prije svog početka izazvala je brojne komentare, polemike i podijeljena mišljenja i u samoj Crkvi.

Brojni utjecajni katolički mediji, osobito na engleskom jeziku, propitivali su i postavljali pitanja o događaju i njegovu značenju za Katoličku Crkvu čiji se cilj, po njima, nije mogao jasno ni razabrati, ni dokučiti.

Jedan od kritičkih osvrta dolazi i od jednog od najuvaženijih teologa današnjice, njemačkog kardinala Gerharda Müllera, bivšeg predstojnika Kongregacije za nauk vjere. U razgovoru za National catholic register kazao je da Sinoda o sinodalnosti zapravo nije biskupska sinoda, nego više sliči anglikanskom sinodalnom sastanku te je neki sudionici koriste kao sredstvo za pripremu da Katolička Crkva prihvati ideologije koje su suprotne Svetom pismu i Tradiciji.

U opširnom intervjuu od 24. listopada, kardinal Müller također je upozorio da pojedinci na Sinodi „zlorabe Duha Svetoga“ kako bi uveli „nove doktrine“ kao što su prihvaćanje homoseksualizma, žene svećenice i promjenu u upravljanju Crkvom. Kao jedan od 52 izaslanika koje je papa Franjo osobno izabrao da budu nazočni na sastanku od 4. do 29. listopada, prvoj od dviju skupština koje će se završiti 2024., njemački kardinal sudjelovao je na zasjedanju prošlog mjeseca sve do 25. listopada kada je otputovao na svećeničko ređenje u Poljsku.

Kardinal Müller je iznio mišljenje da je sinodalni skup bio „vrlo kontroliran“ i dobrim dijelom unaprijed usmjeren. Većina intervencija je dolazila od samo nekoliko postavljenih govornika koji su se ostalim sudionicima obraćali kao da ne poznaju teologiju. Rekao je da je dobio samo tri minute da se obrati cijelom saboru.

Unaprijed određeno

Eminencijo, kakva je Vaša ukupna ocjena Sinode o sinodalnosti?

Papa me pozvao da sudjelujem kao biskup i kao bivši predstojnik Kongregacije (za nauk vjere), što pak govori o mojoj teološkoj nadležnosti. Pitali su me koja je razlika od ranijih sinoda. Vrlo je jasno da su na bivšim sinodama biskupi bili subjekti koji su sve vodili. Organizacija i promišljanja nisu bili nametani. Na prijašnjim sinodama svi su biskupi na plenumu mogli govoriti o čemu su htjeli. Sada je sve usmjeravano, unaprijed određeno, a teško je bilo govoriti na raspravi jer je dano malo vremena. Prema pravilima, možete govoriti samo jednom, i to svega tri minute.

Imali ste samo jednu priliku govoriti na plenarnoj sjednici, pred svim sudionicima?

Da.

Jeste li željeli govoriti više?

Da, ali to nije bilo moguće. Za sljedeći dio ove sinode bit će važno reorganizirati je – dati više slobode, više mogućnosti biskupima iznijeti svoje ideje. Mora postati više poput biskupske sinode, kako bi biskupi ponovno preuzeli svoju ulogu savjetnika i svjedoka objavljene Istine.

Na ovoj Sinodi bio je veliki naglasak na Duhu Svetome. Što mislite o tome?

Neki su govornici rekli da moramo biti otvoreni Duhu Svetome, ali glasovi Duha Svetoga bili su osobe pozvane govoriti skupštini kao da smo mi ostali početnici u teologiji. Bilo je to kao u sjemeništu ili na sveučilištu. No, Sinoda nije škola za početnike, a ipak su nam se obraćali kao da… biskupi ne poznaju previše teologiju. Mnogi nazočni biskupi razumiju odlično teologiju, ali nisu mogli govoriti…

Možete li navesti primjer kako su organizatori Sinode shvatili djelovanje Duha Svetoga?

Mogu. Jedan od postavljenih govornika… koji je pod utjecajem te „LGBT“ ideologije, govorio je o rođaku koji je bio biseksualac i koji je počinio samoubojstvo. Zaključak je bio da Crkva mora biti otvorena, ne prema tim osobama, nego prema toj ideologiji… Teološka pitanja i probleme ne možemo rješavati emocijama. Tu se samo emocionalno govori o Duhu Svetome. Rečeno nam je da ne smijemo ulaziti u polemike, govoriti (oštro) protiv bilo čega nije dopušteno ili pak stigmatizirati nekoga kao neprijatelja Duha Svetoga.

Kako znaju da je to Duh Sveti?

Oni ne govore o Duhu Svetom, samo o „Duhu“, ali Prva poslanica Svetog Ivana, četvrto poglavlje, na početku kaže: „Ljubljeni, ne vjerujte svakom duhu, nego provjeravajte duhove jesu li od Boga, jer su mnogi lažni proroci izišli u svijet. Po ovom prepoznajete Duha Božjega: svaki duh koji ispovijeda da je Isus Krist došao u tijelu, od Boga je. A nijedan duh koji ne ispovijeda takva Isusa, nije od Boga…“

Neki govornici također govore o otvorenosti i definiraju što je tradicija, (kažu) da ona „nije statična; dinamična je“. No, na kraju, sva ta takozvana sinodalna razmišljanja imaju za cilj pripremiti nas za prihvaćanje homoseksualnosti. Ono o čemu se nije govorilo je Isus Krist (ili) božanska Objava, o milosti darovanoj ljudima koji su stvoreni na sliku i priliku Božju i Bogu kao cilju našeg ljudskog postojanja. Sve se vrti oko toga da sada moramo biti otvoreni prema homoseksualizmu i ređenju žena. Ako analizirate, sve se usmjerava prema tim dvjema temama.

A također i upravljanje? Mislite li da je to pokušaj rušenja hijerarhijskog upravljanja Crkvom?

Da, neki imaju tu sliku „obrnute piramide“ upravljanja, ali u središtu te piramide je osobna volja pape te njegovih savjetnika i suradnika. Ovo može biti slika za razjašnjenje djeci, ali „piramida“ ili „poliedar“ nije biblijska slika Crkve. To su slike proizišle iz matematičke geometrije. Umjesto toga trebali bi gledati prema biblijskim slikama Crkve u Lumen Gentiumu: pastir i stado, slike vinograda i tako dalje.

Neki su govornici imali sociološku predodžbu Crkve, naturalističko shvaćanje Crkve, ali nisu imali ono teološko. Oni uvijek govore o Duhu, ali Duh nije tekućina. Duh u Crkvi je treća osoba Presvetog Trojstva. On je osoba. I nikada ne možemo govoriti o Duhu Svetom bez Sina i Oca. Uvijek i u svako vrijeme govorimo o Duhu Oca i Sina. Jedva da se ikada spominjao Isus Krist (osim pedagoški) na način govora kroz parabole i njihovo značenje. Isus, na primjer, nije osudio ženu u preljubu. Intervencije na Sinodi govore o našem odnosu prema Isusu, ali ne kao Isusu kao Riječi Božjoj koja nam je dana jednom zauvijek.

 Ne iznose izravno ideje

U kojoj su mjeri spominjani nauk, vjera i moral?

Samo za stolovima (u malim radnim skupinama). O tome smo mogli ponešto reći, ali samo u nekoliko minuta. To je više nalikovalo zbirci dojmova, to nije bilo duboko teološko razmišljanje. Istina, postojala je mogućnost za neke intervencije, ali sve je to dijelom bilo ranije usmjereno i ovisilo je o tome tko je smio davati teološke intervencije, odnosno tko je predsjedao skupinom.

Gledajući sastav izaslanika, mnogi od njih bili su osobe s čijim se teološkim stavovima nisu slagali Benedikt XVI. i sveti papa Ivan Pavao II. Što bi Benedikt rekao o ovoj Sinodi?

Jedan teolog odabran da se obrati skupu cijelo je vrijeme govorio o Josephu Ratzingeru, ali sve je to bila varka. To nije bilo istinsko poštovanje prema njemu, prema njegovoj teologiji. Žele revitalizirati stari modernizam pozivajući se na Ratzingera, ali Ratzinger s modernizmom nije imao ništa. Sveti Pavao je, na primjer, govorio protiv homoseksualnosti, ali oni kažu: „Mi imamo svoje nove spoznaje, otkrivene od Duha Svetoga“, pa su od sada homoseksualni činovi ili blagoslov homoseksualnih činova dobra stvar. To je njihova ideja. To je zloporaba Duha Svetoga kako bi se uvele doktrine koje su otvoreno protivne Svetom pismu. Oni će reći: „Da, mi smo u kontinuitetu. Imamo ispravno razumijevanje Tradicije i Svetog pisma“, i tako dalje. „Sve vrijeme se pozivamo na Isusa Krista.“ To je selektivni način, kao da je Isus bio samo učitelj morala, kao Gandhi i slične povijesne osobe. Oni nikada ne kažu niti prihvaćaju da je Isus Riječ Božja koja je postala tijelom – utjelovljena Riječ Božja.

Jedan njemački biskup rekao je novinarima tijekom Sinode da je važno staviti Krista u središte, ali u isto vrijeme „trebamo ostaviti po strani apostolsku tradiciju“. Što je time htio reći?

To je njihov trik. Oni ne iznose izravno te ideje, nego šalju ljude poput tog biskupa da kažu te stvari, a onda kažu da je to samo njegovo osobno mišljenje. Ali u stvarnosti oni razvijaju tumačenje koje nije u skladu s katoličkom vjerom.

Istaknuti biskup njemačkog Sinodalnog puta rekao je na ovoj Sinodi da sve teme koje su pokrenuli u Njemačkoj trebaju postati primjer za svijet. No, posljednjih je godina Crkva u Njemačkoj izgubila trećinu (svojih) članova, ima malo zvanja, a posjećenost nedjeljne mise je pala. To ne može biti put za budućnost Crkve. Papa je pozvao njemačke biskupe da se usredotoče na evangelizaciju, no oni su učinili suprotno.

Što kažete na kritike da ovo nije Biskupska sinoda jer je gotovo petina sudionika laika koji prvi put imaju pravo glasa? Mislite li da postoji problem s kanonskim legitimitetom Sinode?

Organizatori Sinode jučer su ponovno potvrdili da je to Biskupska sinoda, ali kako to može biti kada na njoj laici imaju pravo glasa, imaju isto vrijeme za govor, a pri tome biskupima oduzimaju priliku da imaju mogućnost govoriti? To zapravo nije Sinoda biskupa, nego je više kao anglikansko shvaćanje sinode, s tri doma po uzoru na njihov svjetovni parlament. To nije Katolička Crkva. Moraju razjasniti o čemu se radi. Je li ustroj ove Biskupske sinode utemeljen na sakramentu reda ili je to nešto poput seminara niske razine?

Nekoliko je sudionika reklo da se Sinoda čini vrlo kontroliranom.

Da, vrlo je kontrolirana. Predstavili su „Pismo narodu Božjem“ i rekli su nam da mu kurtoazno zaplješćemo, rekavši da je to konsenzus svih. Pljesak je bio glasovanje. Zatim su ga donijeli na svaki stol i rekli da ga svi moraju potpisati. Fotografirali su sve sudionike kako se potpisuju i svi su se potpisali. Onda su rekli da imamo rok do četiri sata poslijepodne za slanje bilo kakvih amandmana – ali prvo to moramo potpisati.

Jeste li mislili izići u znak prosvjeda protiv Sinode?

Ne.

Što znači poći u svijet?

Vidite li to i dalje kao „neprijateljsko preuzimanje“, kako ste rekli prije početka Sinode?

Puno toga nije jasno. Ne govore otvoreno što misle. Oni ne mogu otvoreno reći: „Želimo proturječiti Božjoj riječi.“ Ali oni uvode novu hermeneutiku kojom žele pomiriti Riječ Božju s tim ideologijama – antikršćanskim ideologijama. Ne možemo pomiriti Krista i Antikrista. Ova homoseksualna, „LGBT“ ideologija je u svom središtu antikršćanska. To je duh Antikrista koji govori kroz njih. Apsolutno je protiv stvaranja. A njihov je trik miješati pastoralnu skrb za te osobe s ovom antikršćanskom ideologijom. Mi, Crkva, jedini poštujemo dostojanstvo svakoga grješnika, osoba s problemima u svim sferama. Ali rješenje za te probleme je put Isusa Krista. Dobar liječnik mora dati najbolji lijek, a ne reći: „Sve je u redu.“

Kristove riječi „idi i ne griješi više“ skoro se i ne spominju i umjesto toga čini se da se uglavnom sve svodi na dobrodošlicu?

Oni mijenjaju definiciju grijeha. Nema grijeha (za neke od njih). „Oni su samo ranjeni ljudi. Oni nisu grješnici. Oni su ranjeni ljudi, ranjeni Crkvom – crkvenim naukom.“ Oni ne vjeruju u istočni grijeh ili grijeh kao čin. Oni to ne poriču teoretski, nego praktično. Crkva je za njih agresor, pa Crkva to čini – Crkva je odgovorna. Ali što je za njih Crkva? U stvarnosti, oni govore sami o sebi. Oni kažu: „Mi smo Crkva.“ Ako negativno govore o Crkvi, govore o Crkvi kao objektu. Članak 11. Konstitucije Lumen Gentium Drugog vatikanskog sabora kaže da je Crkva sveto tijelo Kristovo, a tijelo Kristovo možemo raniti svojim grijesima. Ali po nekima od sudionika na Sinodi, Krist nas ranjava. Ako ti kradem novac, a ti me nazoveš lopovom, za njih si ti taj koji me ranjavaš.

Kamo sve ovo vodi? Kako će se Sinoda odvijati u sljedećoj godini ili kasnije? Koje će biti posljedice?

Mislim da je cilj učiniti Crkvu što više usklađenom s međunarodnom Agendom 2030. I vidjeli smo (to) i u politici odabira tko je pozvan javno posjetiti Papu. To nisu normalne obitelji s petero djece – nikad ih se ne poziva. To su obično biseksualci, transseksualci i tako dalje, a sve je to provokacija – nametnuta propaganda. Nijedan pravovjerni biskup nije prikazan na susretu s njim, ali zagovornici pobačaja, oni su uvijek tu.

Isus je rekao da idemo po cijelom svijetu, da pođemo svima učiniti ih učenicima, poučavati ih u vjeri i krstiti ih ako prihvaćaju vjeru. To znači poći u cijeli svijet, a ne pozivati svijet unutra i dopustiti svakome da bude ono što želi.

Izvor: nedjelja.ba