Bosna Srebrena

Iz tiska ovih dana izlazi novi broj revije Svjetlo riječi u kojem se govori na temu eutanazije. U nastavku dio razgovora s dr. Borisom Adaševićem na spomenutu temu....

Dr. Boris Adašević rođen je 1980. godine u Sarajevu, a do ratnih zbivanja 1993. živio je u Varešu. Nakon osnovne i srednje škole uspješno završava Medicinski fakultet Sveučilišta u Mostaru, a potom i specijalizaciju iz pedijatrije na Klinikama u Sarajevu i Mostaru. Sudionik je mnogih stručnih skupova, seminara i kongresa u zemlji i inozemstvu. Angažiran kao kolumnist za različite web portale i tiskovine, u svojim kolumnama kroz humanistička, moralna i vjerska načela obrađuje različite teme. Živi u Zagrebu, radi u Općoj bolnici Zabok i bolnici hrvatskih veterana na poziciji Voditelja odjela za pedijatriju.

Eutanazija je bila poznata ne samo u starogrčkoj i starorimskoj kulturi nego čak i u nekim primitivnim plemenima. U mnogim je državama danas legalizirana dok se u drugima o tome još govori. Što je, zapravo, eutanazija i koje vrste postoje?

Eutanazija je poznata još od davnina, ali sama riječ eutanazija nastala je u 17. stoljeću, podrijetlo ima u grčkom jeziku, gdje riječ „eu” označava „blag, dobar”, a riječ „thanatos” označava „smrt” što bi u prijevodu značilo „blaga smrt”. Prvi koji je upotrijebio riječ eutanazija u medicinskom kontekstu bio je Francis Bacon u 17. st. kako bi opisao laku, sretnu smrt, a gdje bi zadaća liječnika bila ublažiti tjelesne patnje bolesnika i pružiti mu mirnu i spokojnu smrt. Mnoštvo je povijesnih primjera eutanazije. Tako je npr. još rimski filozof Seneka zastupao gledište da slabu i nakaznu djecu treba utopiti, u grčkoj državi Sparti djeca – invalidi bacala su se s vrha litica u ponor ili su ih ostavljali na stijenama Tajgeta da umru, stari Germani su takvu djecu odvodili u šume i prepuštali zvijerima. Nomadi su pak stare osobe ubijali ili napuštali jer nisu mogli privređivati niti držati tempo kretanja. Američki Indijanci su svoje stare i iznemogle roditelje ostavljali da umru od gladi ili su ih odvodili u šumu gdje su ih zvijeri rastrgale. U kineskom društvu čak se sve do današnjih dana očuvao u nekim zabitim mjestima postupak eutanazije slaboumnoga djeteta. Zanimljivo je da još Platon u svom djelu Država piše da „ne treba njegovati ljude koji nisu sposobni za život, jer oni ne koriste ni sebi samima ni državi”. Jedan od značajnijih primjera eutanazije je onaj u nacističkoj Njemačkoj gdje je Hitler u listopadu 1939. godine izdao obvezni naputak o eutanaziji odraslih kojim se liječnicima dozvoljavalo da ubijaju kronične mentalne bolesnike i tjelesne invalide na osnovi čega je ubijeno oko 275 tisuća ljudi. Eutanaziju možemo podijeliti na:

– aktivnu: postupak kojim se osoba izravno usmrćuje i ta vrsta eutanazije je gotovo bez izuzetka kažnjiva i zabranjena u svim zemljama, a najčešće se izvodi upotrebom smrtonosne injekcije

– pasivnu: ako se eutanazija izvrši izostavljanjem liječenja (tj. neliječenjem, isključivanjem aparata, prestankom terapije) pa se pacijent pusti umrijeti

– dobrovoljnu: eutanazija koja se vrši na zahtjev pacijenta koji je sposoban donijeti kompetentnu odluku

– nedobrovoljnu: u slučaju da pacijent nije osoba koja je sposobna donijeti kompetentnu odluku (novorođenče, osobe u komi...), već umjesto njih to učini neka druga osoba (roditelj, supružnik, skrbnik)

– posrednu: davanje jakih sedativa za ublažavanje boli umirućim bolesnicima na ionako oslabljen organizam, te se tako posredno ubrzava trenutak smrti

– oporučnu: oblik  eutanazije  kojim  osoba  unaprijed  izriče  smjernice  kako postupati  s  njezinim  organizmom (životom) dođe li u stanje da se sama više o tome ne može očitovati.

Često se u nekim liječničkim krugovima može čuti kako eutanazija nije namjerno ubojstvo i kako je to laička interpretacija. Što Vi mislite o tome?

Takova interpretacija eutanazije jednostavno nije točna. Prema definiciji ubojstvo je ljudsko djelo koje za izravnu posljedicu ima smrt drugoga čovjeka. U pravnom smislu ubojstvo je kažnjivo djelo protiv života i tijela s umišljajem, koje obuhvaća posljedicu smrti. Dakle iz same osnovne definicije ubojstva kao čina, jasno je da eutanazija ima sve elemente ubojstva s umišljajem jer nitko nema pravo oduzeti drugom čovjeku život, a osobito ne mi liječnici. Liječnici se kroz svoj rad bore protiv smrti, a ne za smrt. Liječnički zahvat koji bi imao za svrhu namjeran prekid života po svim važećim etičkim liječničkim kodeksima neetičan je. Volja ga bolesnika u ovom slučaju niti zakonski niti moralno ne opravdava. Primjerice, Kodeks Hrvatskoga liječničkog zbora i Hrvatske liječničke komore u svom 4. članku naglašava „da je namjerno skraćivanje života u suprotnosti s medicinskom etikom. Želju dobro informiranog bolesnika koji boluje od neizlječive bolesti, jasno izraženu, pri punoj svijesti u pogledu umjetnog produžavanja njegova života, treba poštovati. Ako bolesnik nije pri svijesti, liječnik će postupiti po svom najboljem znanju i savjesti, a u skladu s načelima izrečenim u ovom članku.”

Zanimljivo je da je eutanazija prihvaćena u izrazito bogatim državama jer se život mjeri kvalitetom i ako je ona narušena onda on nema smisla. Ali život ima i svoje bolesno lice. Na temelju čega, sa stopostotnom sigurnošću, možemo tvrditi da je nečiji život kvalitetan, a nečiji nije pa ga terminirati?

Kvalitetu svakoga pojedinačnog života je nemoguće utvrditi s velikom točnošću jer poimanja kvalitete života su toliko različita kod različitih osoba da je utvrditi kvalitetu nečijega života jako teško, a vjerojatno i nemoguće. Materijalizam u...

Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš pretplatnik, kontaktirajte nas na broj telefona: 033 726 200 ili pošaljite e-mail: [email protected]

Izvor: Svjetlo riječi