Najave

Pridruži nam se

Želiš li biti franjevac Bosne Srebrene?
NA PUTU DO FRANJEVAŠTA

Visočka gimnazija u ratu

Infandum, regina, iubes renovare dolorem.
Vergilius, Aeneis II, 3

Nadvila se tama

Bez ikakve patetike, čovjek poželi zaboraviti godine teške kušnje. Dane izgona ipotucanja. Ljude bez duše i srca.

Na Veliki petak 1992. godine pokušao sam otputovati u Zagreb, u posjet rodbini za uskrsne blagdane, s namjerom da i neke osobne poslove posvršavam. Policija je zaustavila autobus u Rudanci kod Doboja, gdje smo podugo čekali ne znajući za razlog. Vraćeni smo potom na autobusni kolodvor u Doboj. Opet čekanje bez objašnjenja. Nakon dva-tri sata priopćeno nam je kako je jugoslavenska vojska zaposjela Bosanski Šamac, jedini prijelaz u Hrvatsku u koji se polagala neka nada. Iako je rat plamtio u Hrvatskoj, uvijek misliš, neće se to ovdje dogoditi. Sreća da nisam prošao, vjerojatno se ne bih mogao vratiti kući, a trebalo je sredinom travnja donositi teške odluke. Kao ravnatelj Gimnazije morao sam u tome sudjelovati.

Vojska je dovodila rezerviste u visočku vojarnu, a civilna je zaštita opet dijeli1a oružje i određivala noćne straže. Tražili su da i mi dežuramo, ćemu sam se usprotivio tvrdeći da ni za civile nema dovoljno oružja: naša će zajednica nastojati pomoći pribavljajući hranu i lijekove. U razgovoru sa subraćom zastupao sam mišljenje kako nas pred naletom bilo koje vojske može spasiti, ako išta, jedino naša redovnička halja.

Prvi egzodus u povijesti Gimnazije

Još u jesen 1991. bili smo poslali učenike kuci, da vidimo kako će se prilike razvijati, ali smo ubrzo nastavili s nastavom. U mjesecu travnju 1992. godine ratni se vihor ozbiljno nadvio nad naš grad. Bojeći se da bi jugoslavenska vojska mogla iz Podlugova otisnuti vagone s eksplozivom i daljinski ga aktivirati, stala je civilna zaštita 22. travnja uz prugu, u samostanskom vrtu, razmještati naoružane ljude. Vojska i civilna zaštita motrili su jedni na druge preko naše kuće, iza njezinih uglova. Učinilo nam se krajnje opasnim zadržavati dulje u Visokom tuđu djecu, preko stotinu učenika. Iz provincijalata nam je savjetovano da ne napuštamo grad. Ipak smo iza ručka održali kratak dogovor, odlučili isto popodne održati sjednicu profesorskog zbora, ocijeniti đake, završiti školsku godinu i otići iz grada. Sve se odvijalo filmskom brzinom. Dogovoreno je da s đacima podu prefekti i časne sestre, da ostane uprava samostana, a ostalim je profesorima ostavljeno na volju da odu ili ostanu. Plačući na odluku da ode, na vlastitu je odgovornost ostala s. Kristofora Perko, a onda je ni s. Branislava Sičaja nije htjela ostaviti samu. Na put sam odlučio krenuti i ja smatrajući da ću vani biti potrebniji nego u Visokom. Kod kuće su ostali svi drugi profesori koji su se tu zatekli. Navečer smo u hotelu Dalmacija u Kiseljaku učenicima priopćili uspjeh, a sljedećeg jutra autobusima krenuli za Split.

Braća uvijek dobrodošla

Od Rame se prema Tomislavgradu moralo šumskim putem, na kojem nas je jugoslavenska vojska s Kupresa imala na pogledu i dometu. Negdje iza ponoći jedva smo jedvice probudili fratre u. poljudskom samostanu, kod njih se odmorili ostatak noći i ujutro doručkovali. Uz pomoć fra Mire Relote iz Busovače, člana franjevačke provincije Puglia -Molise, našeg bivšeg đaka, i zahvaljujući ljudskom razumijevanju talijanskih vlasti, prefekti su s đacima i 8 časnih sestara prešli brodom u Italiju i smjestili se u franjevačkom samostanu u Jelsiju.

U Jelsiju kod Campobassa pod vodstvom s. Krešimire marljivo su učenici svirali i pjevali, tako da su mogli udovoljiti želji mnogih da kod njih nastupe ili za vrijeme liturgije ili s kakvim zabavnim programom. I učenici su i sestre pohađali tečaj talijanskog jezika. Svršeni maturanti obukli su franjevački habit i započeli godinu novicijata u samostanu u Monopoliju. Na poticaj talijanskih fratara tamošnja je javnost pomno pratila život i rad te naše zajednice, sa svih je strana stizala pomoć, a najviše je ljubavi našim rnladićima pokazivao kapucin iz Campobassa p. Giovanni, duhovnik u ondašnjoj bolnici, koji ih ni danas ne zaboravlja.

Vjera u povratak

I danas se zna čuti neopravdan prigovor da smo tih dana, gotovo kukavički, pobjegli iz Visokog. Kratko odgovaram: prvo, nismo na sebe smjeli preuzeti odgovornost za tuđe dječake koji su se nalazili u velikoj opasnosti; drugo, uopće ne bi bilo moguće već sljedeće i idućih godina dobiti nove đake niti bi ih obitelji poslale u opkoljeno Visoko; treće, pitanje je bismo li nakon prekida od 4 godine uopće više imali sjemenište i gimnaziju. Ni sami nismo na sve to onog trenutka pomišljali, ali Providnost se pobrinula za našu budućnost.

A da smo vjerovali u povratak i žarko mu se nadali, posvjedočit će dvije molbe za pomoć Visokom upućene već u mjesecu lipnju 1992. na dvije adrese. Glavnom sanitetskom stožeru Republike Hrvatske napisah: «Obraćam se cijenjenom Naslovu da nam uputi pomoć u lijekovima, toliko potrebnim u ovim ratnim strahotama. Mi nemamo druge mogućnosti da pomognemo u obrani i očuvanju svoga mjesta nego ovako preko Vaše dobrote...» Isti sam dan preuzeo vrijednu donaciju lijekova i sanitetskog materijala namijenjenu Domu zdravlja u Visokom. Druga je molba bila upućena Hrvatskoj hercegovačkoj zajednici Herceg Stjepan u Zagrebu: «Obraćam se cijenjenom Naslovu s molbom za pomoć mojim visočkim sugrađanima. Da su pomoći potrebni, ne treba Vam dokazivati. Reći ću samo riječ zašto se baš ja obraćam. Kroz gotovo stotinu godina djelovanja u Visokom, gojili smo s tim sugrađanima istinski suživot, a da bismo mogli i kasnije lijepo živjeti zajedno, osjećam potrebu da -makar preko dobrote drugih, Vaše Zajednice -učinim za njih dobro djelo u nevolji.» Unatoč usmenim obećanjima nikakve pomoći s te strane ne bi.

Život nam je bio usporen kad se činio najljepšim (uostalom, kao i tolikim drugima), kad smo imali puno planova i htijenja. Ne poznajući aktere rata ni njegove ciljeve, koji su se, očito, mijenjali, gledajući na odnose medu ljudima i narodima iz franjevačke dobrohotnosti, sad tek vidim koliko su bili naivni moji razgovori za Hrvatski i Bavarski radio, za mjesečnik Kanu i s nekim francuskim promatračem (spojila nas Mala sestra Lujza). Pregledajući naknadno što se da pregledati vidim, na sreću, nemam se čega stidjeti, pa ni svoje naivnosti ni njezina izvora.

Gdje saviti gnijezdo

Naša visočka zajednica bijaše velika: 14 profesora i odgojitelja, 10 časnih sestara i preko 100 učenika. Pronaći prostor potreban za toliko društvo -spavaće sobe, učionice, kapelica, nekoliko gostinjskih soba, odvojene razgovornice za profesore, časne sestre i đake, sobe za sviranje, kuhinja, blagovaonica, praonica rublja, peglaonica -pretpostavlja jedva malo manju zgradu nego što je naša visočka. Uporno tragajući za prik1adnim smještajem, dospio sam 3. kolovoza 1992. do Steyra u Austriji. Ondje su franjevci iz Innsbrucka držali školu, potom internat, i upravo su bili oglasili prodaju objekta kad sam stigao, ali su nam ga bili voljni ustupiti dok se ne mognemo vratiti kuci. U pratnji dobrog p. Edgara sve sam pomno razgledao. Visokim zidom ograđeni park, pun cvijeća, zelenila i drveća, okruživao je veliku, raskošnu vilu, izgrađenu na tlu koje se lagano diže, s prilazom kao da se penješ u kraljevski dvor. Oko se odmara u svježini perivoja, a u ušima odzvanja veseo poj ptica. Uza zid je smješteno više manjih zgrada, nekoć za upravitelja imanja, radnike i poslugu, u novije vrijeme stambeni prostor profesorima i odgojiteljima. I sad vidim sebe kako se odlazeći iz Steyra, žalostan što je taj kompleks za nas ipak premalen, s čežnjom osvrćem za Vogelsangom -da, upravo su ga tako nazvali: Vogelsang. Bilo je to nešto vrlo, vrlo slično visočkom samostanu.

?aci su, kako me je fra Mirko obavijestio, vapili za povratkom što bliže kući, barem u Hrvatsku. U Zagrebu sam posjetio sjemenište na Salati. Mislio sam, nedavno su se proširili, možda se nade mjesta i za nas. Bili su oci isusovci spremni pstupiti nam dva prostora za sjemenište, prilično udaljena jedan od drugog, na Šalati i Jordanovcu. Drugi je uvjet bio: primaju samo Sjemenište, ali ne i Gimnaziju, ne trebaju naši profesori, kod njih ćemo pohađati nastavu. To mi je bilo još neprihvatljivije. Savjest nam je nalagala da zbog rata napustimo Visoko, ali i da visočku zajednicu čuvamo cijelu, da se jednog dana vratimo «u punom sastavu». U ratu su ljudi prisiljeni proviđati sa sobom i snalaziti se. Ako netko od profesora ili casnih sestara providi sa sobom, teško ćemo ga više dobiti natrag u zajednicu. Tako je i Salata ostala jedan od neuspjelih pokušaja da se negdje skrasimo.

Prst Božji

Sredinom kolovoza uspio sam doći do pok. Gojka Šuška, ministra obrane Republike Hrvatske. Čim sam iznio problem, odrješito je rekao: «Za vas se u Hrvatskoj mora naći mjesto.» Naši su se bogoslovi bili privremeno okupili u Tučepima, u hotelu, pa mi je savjetovano da i mi negdje u makarskom primorju pokušamo pronaći odgovarajuće mjesto za Gimnaziju. Krenuo sam s fra Benediktom Vujicom u Zivogošće, gdje su neko vrijeme boravili sinjski sjemeništarci. U hotelu kratak odmor na smjenu provode hrvatski ratnici. Ranjenici, buka, nemir -sve bi to na sjemeništarce djelovalo razorno. Bijaše u Igranima hotel prazan, za nas malo i prevelik, a ni direktor ne bi lako dopustio da se u nj uselimo: obnovljen je tik pred rat, namijenjen pretežno francuskim gostima (oni su, ako dobro pamtim, uložili sredstva u obnovu). U Makarskoj nas je primio gradonačelnik Ante Letica, i tek što smo zapodjenuli razgovor, javio mu se ministar Šušak i toplo nas preporučio. Gradonačelnik je, poput čarobnjaka, kao da je samo na to čekao, iz rukava izvukao rješenje: hotel Slavija u Baškoj Vodi. Ondje smo zatekli upravitelja hotela Matu Granića, a uskoro nam se priključio i direktor Jurica Topić. Direktor je naš razgovor završio sasvim neodređeno: «A vidjet ćemo, dogovorit ćemo se.»

Gvožđe se kuje dok je vruće! Ufajući se u tu poslovicu sutradan prefekt fra Vinko Sičaja, koji se iz Italije vratio prije drugih radi svog svećeničkog ređenja, i ja krenusmo u Visoko po stvari. Putovali smo stopirajući poznate i nepoznate i u noć stigli u Novu Bilu. Tu smo odmah iskusili žalosne popratne pojave rata: u cisto hrvatskom kraju nitko nas nije smio odvesti u Vitez da ga tko na putu ne zaustavi i ne otme mu automobil. Srećom, nade se neki pohabani fićo koji vlasniku nije bio odveć bitan. Isti smo dan dobili dva tegljača i potovari1i sve potrebne i neke dragocjene stvari te se uputili u Busovaču na konak. Bili smo krenuli preko Mostara, ali se kroz grad na Neretvi već nije moglo zbog žestokih borbi, pa smo morali natrag prema Drežnici, Širokom Brijegu i Grudama. U Slaviji su se nemalo začudili kad su nas ugledali s tegljačima, ali dogovor je na koncu postignut. Ta direktor je rekao: «Dogovorit ćemo se!»

Bože moj, kako je nužda lukava, kako čovjeka zavara! Mislili smo, imamo krov nad glavom, u hotelskim ćemo sobama organizirati nastavu, u restoranu slaviti misu. Međutim, svaka bi soba za nastavu bila premalena i za najmanji razred, a restoran prirediti za misu pa za blagovaonicu pa za misu, išlo bi dan, dva, ali četiri godine? Ne, to ne bi išlo. Sam nas je dobri Bog, kad smo već morali ostaviti svoju kuću, kao rukom s neba spustio u hotel uz samu crkvu. Sa školom je išlo teže. U mjestu postoji osnovna škola, dvjestotinjak metara iznad hotela, bez popodnevne nastave, ali općinski referent ni da čuje za to: škola je osnovna, a ne srednja!? Baš kao da tražimo ne prostor nego program, udžbenike i nastavnike osnovne škole. Zahvaljujući našoj upornosti i zauzetosti Dubravke Dobrinić, ravnateljice osnovne škole Bariše Granica Meštra, konačno smo i tu teškoću svladali. Sredinom smo se rujna konačno svi okupili i započeli školsku godinu.

Bosna Srebrena opet na Jadranu

Uskoro je Bosna bila zatvorena gotovo sa svih strana, i samo je makarsko primorje predstavljalo mala vrata u naš zavičaj i iz njega u svijet. Sve su se obavijesti iz Bosne, kad ih je uopće bilo, slijevale u Bašku Vodu i sve su povratne vijesti u Bosnu odande putovale. Odande se jedino mogla, kad se uopće mogla, poslati kakva pomoć našim fratrima i njihovim vjernicima. Ondje se ubrzo počelo uređivati i odande razašiljati Svjetlo rijeci, vrlo često jedino svjetlo koje je u vrijeme rata dopiralo do napaćenih ljudi u Bosni i donosilo im utjehu. Svi su naši fratri na putovanjima imali kamo svratiti, u Bašku Vodu, k nama. Ondje su se liječili neki bolesni i odmarali poneki umorni. Hotel Slavija bijaše tih godina malo veleposlanstvo bosanskih fratara u Hrvatskoj, što se također nikad ne smije zaboraviti.

Svih smo godina izbjeglištva u Gimnaziju primali sve koji bi se prijavili, i mimo naše kriterije. Tako smo, svjesno, djecu izbavljali iz životne opasnosti, omogućivali im nastavak školovanja, a poslije one koji nisu bili za nas, u dogovoru s roditeljima, upućivali u neke druge ustanove. Stoga je daka jedno vrijeme bilo preko 130. U tom smo razdoblju dobili i nekoliko vrlo dobrih postulanata, mladica koji su svršili neku srednju školu i željeli studirati teologiju. Kod nas su imali dopunsko školovanje godinu dana i upoznavali se pobliže s našim načinom života, da vide je li to ono što oni žele. Roditelji i druga rodbina mnogih daka ostali su kod kuće, rat je ondje bjesnio, padali su gradovi i krajevi pred navalom srpskih četa, a kasnije i u sukobu s Muslimanima. Bilo je strašno promatrati učenike iz jajačkog, travničkog, vareškog, fojničkog ili bugojanskog kraja kako drhte pred televizijskim ekranom za škrtih vijesti iz njihova zavičaja. Poneki su razaznavali, ili im se barem tako činilo, zapaljenu roditeljsku kuću, rođake ili znance u povorci protjeranih i strepili za sudbinu svojih najdražih. Umjesto svake utješne rijeci ponekad je preostalo jedino s njima plakati.

Duhovni smo oslonac bili i mnogim izbjeglicama iz Bosne i Hercegovine. Kao da nas je Bog iz ljubavi prema protjeranim Kuprešacima, Mostarcima, Konjičanima i Jablaničanima poslao u progonstvo za njima, da ih tješimo i krijepimo. Ili kao da nas je, kao Josipa u Egipat, poslao da dočekamo Jajčane, Travničane, Varešake, Fojničane i Bugojance. Služili smo im svake nedjelje sv. misu u Tučepima (najprije u hotelu, kasnije u župnoj crkvi) i Promajni. Onim najnezaštićenijima, smještenim u tuđim privatnim kućama, namicali smo živežne namirnice, lijekove i higijenske potrepštine, ne čuvajući većih zaliha za vlastite potrebe. Radovali smo se i tugovali s njima, vjenčavali ih i krštavali, pohodili u bolesti i prisustvovali njihovoj smrtnoj borbi. Pomagali smo, po potrebi, i župniku u Baškoj Vodi fra Kruni Bekavcu i njegovom nasljedniku fra Berislavu Nikicu. Baškovođani su nas, zauzvrat, u svemu prihvatili kao svoje.

Djelotvorna ljubav

Iako smo bili smješteni u hotelu i hrvatska Vlada skrbila o nama kao i o drugim izbjeglicama u organiziranu smještaju, bili smo zajednica koja je imala bezbroj drugih potreba. Nužno je bilo poboljšati hranu, kupovati svježe meso, povrće, voće i sokove. Ostali smo kuca otvorena za goste i namjernike, a gosta i namjernika valja ponuditi pićem i kavom. ?aci, osobito u početku, nisu imali dovoljno odjeće i obuće. Sav smo školski pribor morali sami kupovati. Trebalo je platiti putne troškove onima koji su za božićne i uskrsne blagdane i o ljetnim praznicima posjećivali rodbinu. Svakom je učeniku valjalo nabaviti kišnu kabanicu za jesen i proljeće kad jugo donosi obilne kiše. Jedno smo jutro, ne vjerujući vlastitim očima, uzalud pred hotelom tragali za jedinim automobilom koji smo imali. U nas prometna dozvola, a automobil nekamo netragom i zauvijek nestao. Župnik fra Kruno na mnoge jadikovke obično kaže: A hvala Bogu!, da bi koji dan poslije nas i sam morao slušati takvu utjehu: i njemu su automobil ukrali. U svim tim nevoljama i potrebama obraćali smo se za pomoć znanima i neznanima, bogatima i manje bogatima. Zahvaljujući nekim poznanstvima u Njemačkoj i Italiji i hrvatskim misionarima u Njemačkoj, Švicarskoj i Australiji, mogli smo svoju kuću snabdijevati svime potrebnim dvije godine, ne tražeći i ne dobivajući od svoje šire zajednice ništa. U danima gladi i neimaštine u Bosni slali smo povremeno novčane darove našem dugogodišnjem kućnom lijecniku u Visoko dr. Hajrudinu Džananoviću i našim profesorima civilima Slobodanu Vasiljeviću i Živku Dabiću.

Ne treba ni spominjati da su nas pohodili članovi provincijske uprave, na čelu s provincijalom fra Petrom Anđelovicem. Njegov je zamjenik bio naš prefekt fra Mirko Filipović, pa su nekad i sjednice Starješinstva održavane U Baškoj Vodi. Jednog nas je dana obišao general Franjevačkog reda fra Hermann Schalück s generalnim definitorom fra Emanuelom Hoškom i nekim drugim članovima generalne uprave. Naši su gosti bili splitski biskupi Ante Jurić i Marin Barišić te hvarski Slobodan Štambuk. Vladin predstojnik za prognanike i izbjeglice Adalbert Rebić posjetio je jednom našu zajednicu, a općinski Ljubo Šarić u više navrata.

Život nije stao

Redovito smo u izbjeglištvu svečano slavili maturu, organizirali povremeno kraće priredbe, a često je nastupao i đački tamburaški zbor. Na naše zauzimanje gostovala je u Baškoj Vodi dramska sekcija Klasične gimnazije iz Zagreba i izvela za našu školu i druge znatiželjnike Sofoklova Kralja Edipa.

Brojni su bili prigovori s mnogih strana što nismo sa sobom ponijeli i dragocjenu Profesorsku knjižnicu -knjiga preko 60.000, more časopisa i listova! Jedino mi znamo koliko je problema bilo dok smo konačno negdje pohranili slike, kronike, vrijedne unikate i još pokoju sitnicu. Svatko nas je drugome slao, dok nam konačno imotski gvardijan fra Vinko Prlić nije prepustio jednu prostoriju, kao što se pred povratak vidjelo, ne baš otpornu na nanose vlage za juga. Pokazalo se mudrim što smo ponijeli gimnazijske matične knjige, jer je mnogo naših bivših učenika u ratu ostalo bez svjedodžba: stariji su ih željeli imati barem kao uspomenu, a mladima su bile nužne za nastavak školovanja ili pri zapošljavanju. Od one gimnazijske i privatnih zbirki pojedinih profesora priredili smo, pod stručnim vodstvom pok. Krune Prijatelja i Joška Belamarića, izložbe u Splitu, Makarskoj i Imotskom. Mnogi su ostali iznenađeni kad smo im pokazali Meštrovića, Kršinica, Šulentića, Mujadžića, Šohaja, Pricu, Pulitiku, Sedera, Kesera, Jurkića, Seremeta, Miću Todorović, Nadu Pivac i druge velikane hrvatske i bosanskohercegovačke likovne scene. U Splitu smo upriličili dobro posjećenu javnu tribinu i predstavili umjetničku, graditeljsku i spisateljsku baštinu Bosne Srebrene i kulturnu djelatnost same Gimnazije. Bilo je to moguće jer su medu nama bili znalci tih oblasti, fra Ignacije Gavran, fra Ladislav Fišić i drugi. Nismo bježali ni od razgovora o političkim prilikama u Bosni i našem viđenju ratnih zbivanja. Pored mnogih oduševljenih ljudi što su barem malo zavirili u takvu Bosnu, bilo je i nezadovoljnika, prvenstveno jer nismo mogli prihvatiti neke njihove matrice i teze.

Odmah po oslobađanju južne Hrvatske odveli smo učenike na studijski izlet u dubrovačko primorje i sam Grad. ?acima je to bio prvi susret s tim biserom hrvatskog Jadrana, radovali su se i uživali, ali su nam i oči bile pune suze dok smo promatrali strahovita razaranja od Slanog do Dubrovnika. Jedan smo drugi studijski izlet posvetili razgledanju Splita, Trogira i osobito drevne Salone. Posjet Bracu i Hvaru (Jelsa i okolica) predstavljao je nekima prvu plovidbu, onim malovjernima zbog juga i dramatičnu, a zapravo su nas valovi tek malo zapljusnuli. Proglašenje sarajevskog nadbiskupa Puljića kardinalom bijaše velik dan u povijesti bosanskohercegovačke Crkve. Kad je tim povodom kardinal posjetio svoju Bogosloviju u Bolu na Bracu, nismo mogli odoljeti izazovu, nenajavljeni smo se i mi svi pojavili pred sam početak misnog slavlja te čestitkom iznenadili i razveselili svog ordinarija. Sve su ove aktivnosti svjedočile o tome kako gospodari rata nisu uspjeli u jednome: život nije stao.

Bosna i narod

U ljeto 1994. godine, kad su već bili iza nas sukobi Hrvata i Muslimana, morali smo mi visočki profesori praznike barem djelomično provesti u Bosni, na župama, zamjenjujući subraću U pastvi kako bi se oni mogli odmoriti. Pošao sam u Zenicu. Želim ovdje zabilježiti dva snažna dojma. Slučaj prvi: Krenuo sam sa Stipom Rakićem, djelatnikom zeničkog Caritasa, u Tuzlu u posjet sestri. Vozili smo se od Visokog kroza šumu -Pod1ugovi su bili zaposjednuti -prema Brezi, Varešu, preko Zvijezde i Konjuha do Kladnja, sve mekanim šumskim putem. Od Kladnja se moglo cestom u Tuzlu. Nakon kratka posjeta sestri i tuzlanskim fratrima krenuli smo prema Brčkom. Cijelu našu rutu kontrolirala je muslimanska strana, cak i u mojim Hrgovima, jer su se ondje Hrvati i Muslimani zajednički borili protiv Srba, prolazili smo kroz mnoga sela i gradove gdje žive samo Muslimani, naišli na mnogo kontrolnih točaka, i nitko nam nije ni priprijetio, a po mom su habitu vidjeli da prolaze Hrvati: samo je jedan dječačić na nas isplazio jezik. Kažu, narodi se mrze, ne mogu živjeti zajedno. Čim je politika rekla stop, sve je stalo, kao da rata uopće nije bilo. Tko narod za što pita! Slučaj drugi: Izvjesni Senad Avdić na tv bih čitav sat priča kako su Muslimani oslobodili Travnik, govori o mučilima koja su Hrvati bili namijenili Muslimanima i pita se gdje li su taj zanat izučili. Odmah sam reagirao napisom u Svjetlu rijeci: Ako su Muslimani oslobodili Travnik, Bugojno, Fojnicu, s istim se mrakom može reci kako su Hrvati oslobodili Kiseljak, Kreševo, Fojnicu, a Srbi Jajce, Prijedor, Bijeljinu. Sto se mučila tiče, pitam se gdje su mučitelji mog prijatelja iz Bugojna naučili utucati muškarca uz pomoc daščice i drvenog malja, kao junca. Ako to treba biti bosanskohercegovačka televizija, ne bi trebalo jednom Senadu dopustiti da tako na njoj govori, ili bi trebalo dati priliku i Anti i Jovi da iznesu svoja iskustva. A pisalo je tv bih. Ne bih, zaista ne bih!

Svjetla i sjene

S proljeća 1995. godine stali su mještani i uprava hotela u Baškoj Vodi misliti na normalan život, na posao i turiste. Nešto ih je toga ljeta i bilo, uglavnom naših ljudi na privremenom radu u inozemstvu. Za nas je to bilo malo zvono na uzbunu. Kušali smo razgovarati s upravom jedne redovničke zajednice, njihovo bi nam bivše sjemenište i moglo poslužiti ako bi profesori drugdje stanovali i dolazili na predavanja. Našla su se, međutim, dva brata, jedan sa svojim malim projektom, koji nisu htjeli čuti za premještaj. Provincijal je, logično, odgovorio: ne mogu ja protiv svojih fratara. Nisam posve siguran ni da bismo mi bili bolji.

Olujom početkom kolovoza 1995. Hrvatska je sva osim Podunavlja oslobođena. U Bosni se prilike mijenjaju nabolje oslobađanjem Kupresa u studenom 1994. te Jajca i Donjeg Vakufa sredinom rujna 1995. kao i porazom srpske vojske u Glamoču, Bosanskom Grahovu i Drvaru. U Visoko se još ne može, a pritisak hrvatske vlasti da napustimo hotel u Baškoj Vodi postaje sve veći. Kad se u listopadu 1995. slavila 150. obljetnica osnovne škole u Baškoj Vodi, iskoristio sam priliku i ponovno o našem slučaju razgovarao s jednim važnim ministrom u Vladi. Tvrdio je: u Federaciji Bosne i Hercegovine (nastala sporazumom potpisanim u ožujku 1994), koja je sad dobrim dijelom i slobodna, ima mjesta za vas. Na moje navaljivanje da kaže gdje bi to bilo, s velikim je oklijevanjem procijedio: ima jedna prazna škola u Šipovu. Ostao sam zapanjen, ali i pribrano odgovorio: «Gospodine ministre, mi bosanski Hrvati prema Šipovu nemamo nikakve relacije i ne idemo onamo. Kad nas ne mognete više podnositi, zgrnite nas bagerom u more.» Šalju nas u tuđe, u Šipovo koje će nakon kratka vremena vratiti Srbima! Nije im bilo stalo do rješavanja našeg problema, nego su vjerojatno računali: za fra trima će onamo i narod lakše.

U dopisu Vladina Ureda za prognanike i izbjeglice od 17. listopada 1995. stoji: «Predlažemo Vam da se sjemenište smjesti u koji od praznih franjevačkih ili drugih samostana na području Republike Hrvatske... molimo Vas da do 01. studenog 1995. godine suradno s učenicima i profesorima sjemeništa Visoko pronađete drugi smještaj za njih. S danom 01. studenim 1995. godine Ured za prognanike i izbjeglice prestat će plaćati njihovo zbrinjavanje hotelu Slavija.» Uredu je u dopisu od 20. listopada 1995. opisana uloga Gimnazije i nemogućnost povratka u Visoko. Ubrzo će biti priložena zajednička izjava Hrvatske konferencije viših redovničkih poglavara i Hrvatske unije viših redovničkih poglavarica, u kojoj se odgovorno izjavljuje «da za toliki broj učenika i odgojitelja doista nema mjesta ni u kojem samostanu na području koje pokrivaju HKVRP i HUVRE» Rečeno nam je, potom, da sami plaćamo smještaj u dogovoru s hotelom pa da ostanemo koliko želimo. Umjesto da država Hrvatska, jednako kao što bi danas trebala činiti država Bosna i Hercegovina, a ne čini, uz država ovu školu kao vrlo važnu ustanovu, ili je barem subvencionira!

Što se tiče plaćanja, napomenuli smo kako se Sjemenište do početka rata uzdržavalo od doprinosa s naših župa (sada je i njima potrebna humanitarna pomoć da bi ljudi preživjeli), od plaćanja roditelja (oni sada nigdje ne zarađuju, a u mnogim su slučajevima i sami izbjeglice) i samo dijelom od sredstava naše zajednice (koja su također presahnula). Bitno je naglasiti kako je uprava hotela uvijek isticala da možemo ostati kod njih do završetka tekuće školske godine, samo neka Vlada kao i dosad podmiruje troškove. Odgovor jednog od najviših dužnosnika Vlade bio je da se razmjestimo po raznim samostanima po Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, dakle da Gimnazija prestane s radom! Raspitao sam se kod svih direktora hotela samo na makarskom primorju koliko i dalje u njihovim, objektima ostaje izbjeglica iz Bosne i Hercegovine za koje skrbi Vlada: bilo ih je preko 3200. Samo za nas oko 120 nije bilo mjesta!

U ponovljenom dopisu na mjesto pri samom vrhu u Vladi pitao sam je li pravedno da samo mi moramo plaćati za svoj boravak, mi koji obrazujemo i odgajamo svjesne i odgovorne ljude, koji će potom u svom hrvatskom narodu djelovati kao svećenici-franjevci ili na kojem drugom polju. Zahvaljujući i franjevcima, usudio sam se ustvrditi, hrvatstvo se u Bosni održalo do danas, usprkos svim povijesnim nedaćama. Odgovor je opet bio isti: ostaje se pri odluci Vladina Ureda za prognanike i izbjeglice. Netko nam je konačno okrenuo leđa, ne znamo zašto. Četiri smo mjeseca dnevno po osobi morali plaćati koliko je bilo dogovoreno s hotelom. I tako je netko za ta četiri mjeseca bacio tamnu sjenu na Hrvatsku vladu nakon njezine skrbi za nas kroz 38 mjeseci!

Ustati iz pepela

Visočka je zajednica čitavo vrijeme izbjeglištva pomno pratila politička zbivanja u Bosni i Hercegovini i oko nje te otvoreno reagirala na njih. Posebno upozoravam na tri osvrta u Svjetlu riječi za mjesec prosinac 1995. na potpisivanje Dejtonskog sporazuma, koji je besramno izdao bosanske Hrvate. Puni smo doprinos dali i u koncipiranju izjave, koju je sredinom prosinca 1995. o mirovnom sporazumu u Daytonu javnosti uputila uprava Bosne Srebrene u proširenu sastavu. U njoj se ističe važnost sporazuma zbog zaustavljanja rata i mogućnosti da se političkim sredstvima rješavaju problemi koji su se do tada rješavali ratom. Sam je sporazum proglašen nepravednim i stoga posve neprihvatljivim kao trajno rješenje za našu zemlju. Potpise na sporazum u ime bosanskohercegovačkih Hrvata proglasili smo nelegitimnim, jer su ih stavili oni koji za to nisu imali mandat. Izrazili smo solidarnost sa svima prognanima, iznevjerenima i nepravedno žigosanima te svima obznanili «svoj od početka nepromijenjeni stav: da ostajemo u Bosni, da se vraćamo onamo odakle smo protjerani, da ne idemo ni na koje tuđe ponuđene prostore. Ujedno pozivamo hrvatski puk u Bosni da nas u tome postupno ali ustrajno slijedi.» Već sredinom prosinca 1995. počela se srpska vojska povlačiti iz okolice našega grada. Zato smo mi koji smo vodili ustanovu krenuli u Visoko da izvidimo kad će biti moguć povratak. Kad god smo vapili za svojim starim domom, hotelsko se osoblje snebivalo u čudu: kako možemo iz hotela željeti nekamo natrag. Čim su prvi put došli k nama i razgledali samostan i vrt i vidjeli koje nam sve mogućnosti pružaju, shvatili su da smo s pravom čeznuli za svojom kućom.

Svako zlo za neko dobro

Progonstvo se obično smatra kaznom ili barem Božjim pripušćenjem, kako narod veli. Svakako bi čovjeka trebalo potaknuti na obraćenje. Brzo se, međutim, zaboravi iskustvo kako se može živjeti skromnije, kako se u nevolji treba u Boga pouzdavati, kako pored nas žive braća ljudi potrebni naše sućuti i pomoći, i opet počinjemo onaj stari, lagodni život, nastojeći sebi ugoditi. U nečemu smo kroz četiri godine tuđine ipak postali bogatiji: upoznali smo mnogo krasnih ljudi, nekima od njih i prijateljstvo sklopili.

U svakom se ratu poremeti ljestvica vrednota, nju zapravo tada ne stvaraju pravi ljudi, već sebični pojedinci, strašno se manipulira osjećajima ljudi i njihovim nevoljama. U javnim nastupima, posebno propovijedima, ali i u svakodnevnim susretima i razgovorima, na vrh smo ljestvice stavljali čovjeka, pa tek onda vjeru, naciju i tradiciju. Zbog toga su nas i oni nepoznati rado sretali, zaustavljali nas na kavi i razgovoru, o nama i drugima pričali i isticali nas kao svijetao primjer.

U makarskim smo fra trima stekli istinske prijatelje. Je li trebala pomoć u bolnici, javio bi se fra Božo, tamo radi njegova nevjesta" ona će bolesnika pripaziti. Kad smo ostali bez profesora glazbe, zdušno je u pomoć pritekao fra Mile. Koliko je taj čovjek medu nas unio šale i smijeha! Fra Miljenko nas je znao pohoditi o blagdanima i obdariti nas pečenkom i vinom, a pritom se tako obazrivo ponašao kao da se ispričava za našu nevolju. Fra Karlo i fra Nikola cesto su se kao stari znanci raspitivali za našu zajednicu. Fra Duško, nekoć generalni pohoditelj naše zajednice, upoznao nas je malo izbliza te nas je susretao iskreno prijateljski. Ukratko, u svima smo njima našli ono što nam u sv. Franji i jesu: bracu. Ponekad je bilo sitnih nesporazuma, kad su neki pomisli1i da bolje od nas poznaju Bosnu, njezine rane i brige. Kad je u pitanju nešto drago, bilo osoba bilo zavičaj, pravo zna jedino onaj tko s ljubavlju zna.

Ni u najtežim godinama u Visokom nismo imali problema s brigom za zdravlje naših daka. Dr. Džananović je pedesetak godina bio naš kucni liječnik, u Domu je zdravlja uživao nepodijeljeni ugled i svaki bi specijalist na njegovu molbu za nas učinio sve. Novi kucni liječnik, koga je dr. Džananović osobno preporučio, postao je dr. Enes Bektaš, covjek tih, diskretan, a u nevolji uvijek pri ruci. Da se i u izbjeglištvu tom pogledu osjećamo kao kod kuće, pobrinula se dr. Lucija Madura, i sama izbjeglica iz Sarajeva. Neposredno pred rat bila se uključila u tim obiteljske medicine, tako da je znala probleme i starih i mladih, i muškaraca i žena. Uspostavljala je radi na kontakte s liječnicima u Domu zdravlja u Makarskoj, osobito s dr. Lucom Ivandom, i u splitskim bolnicama, pohodila nas kod kuće i u bolnici. Posebno su joj na srcu bili stari i nejaki. S njom i njezinom obitelji i dalje nas veže iskreno i čvrsto prijateljstvo.

Život nikad nije jednostavan. Ponekad je bilo žestokih rijeci i s jedne i s druge strane u našim dogovorima s ljudima iz uprave hotelskog poduzeća. Svakom je njegova nevolja veća. Mi smo tražili što više zraka, da lakše dišemo, a uprava je uporno nastojala oko štednje i očuvanja svoje imovine. Znali smo jedni drugima zalupiti vrata, ali -kao što veli sv. Pavao -sunce nije zašlo nad našom srdžbom. Prvi susret donio bi pomirljiv osmijeh, i živjelo bi se i dalje ljudski solidarno. S vremenom prijateljstvo je sklopljeno i s njihovim obiteljima. Mnogo bi mi nedostajalo da danas dođem u Bašku Vodu i slučajno ne sretnem nekoga od njih, Juricu ili Davora, Antu, Nikšu ili Matu. Svi bi obični radnici zaslužili mali portret u ovom prikazu. Ne znam je li Kate Betovenova više ljubavi pokazivala prema našoj djeci ili prema svom poduzeću. Hotel je držala čistim i urednim, brinula se da se popravi i najmanji kvar. Kad bi zapuhala bura, znala je danju i noću doći od kuće da provjeri jesu li zatvoreni svi prozori i vrata, za južine u brizi da gdje nije prokislo. Desna joj je ruka bila Meri, kasnije Nada. Vješti je i sposobni kuhar Ivo našim sestrama mnogo pomagao, osobito u pripremanju ribe i dalmatinskih specijaliteta. Kao iskren vjernik postao je prijatelj našoj zajednici, on i njegova obitelj. Bile su tu još Tončika i druga Kate. Nastojali smo da naše svečanosti, osobito za stolom, budu što jednostavnije, ali to nije dopuštao konobar Davor sa svojim pomoćnicima. Zelio je da se i izvana pokaže svečarski sjaj, na stolu i oko njega, u redoslijedu i vremenu, da svečanost traje.

Kad smo već morali napustiti svoju kuću, Bog nam valjda ništa bolje nije mogao dati od Baške Vode i njezinih ljudi, od mora i zdrave klime. Do mile volje smo se nakupali i nasunčali tih godina, naužili blagih proljeća i jeseni, nadisali punim plućima za svih bura. Ljepota Božja! Pa ipak, s velikim smo olakšanjem duboko odahnuli kad smo 6. ožujka 1996. mogli ponovno zakoračiti u svoje dvorište, prošetati svojim vrtom, usnuti u svojoj sobi, na svom krevetu. Kishon ipak ima krivo: kod kuće je najbolje!

Fra Stjepan PavićVisočka gimnazija u ratu,

uBilten udruge đaka Franjevačke klasične gimnazije Visoko 5(2002), str. 12-21