Najave

21.11.2019. Dobrinja - Sarajevo

Pridruži nam se

Želiš li biti franjevac Bosne Srebrene?
NA PUTU DO FRANJEVAŠTA

Fra Lovro Karaula (1800. - 1875.)

Među najistaknutije franjevce 19. st. pripada svakako i fra Lovro Karaula. Sve ono što je ispunjalo najbolje među njima: oduševljenje za vjeru, Red i Provinciju, za prosvjetu i napredak, za dobrobit i oslobođenje vlastitog naroda, sve je to zanosilo i njega. Po vrhu, on je svoje težnje i ostvarivao u životu i zapečatio svojom mučenič kom smrću. Potrebno je da upoznamo ne samo kako je umro (po čemu ga mnogi jedino i poznaju) nego da saznamo nešto i o njegovu radu i nastojanju tijekom života.

1. Pogledajmo, u naj kraćim crtama, tijek Kara lina života!

On se rodio na samom početku 19. st. (23.12.1800) u livanjskom polju, u Žiroviću, selu ljubunčićke župe. G. 1816. stupio je u franjevački red, studirao filozofiju i bogoslovlje u Vácu, u Mađarskoj, a zatim vršio razne pastoralne duž nosti u Bosni. Bio je kapelan u Ivanjskoj i Ljubunčiću (1825-28), župnik u livanjskoj v župi Vidoši (1832-40), gvardijan u Fojnici (od 1840), župnik u Čukliću (od 1854), predsjednik pa gvardijan samostana na Gorici u Livnu (od 1858. odn. 1860), župnik u Ljubunčiću (od 1864). Budući daje bio ne samo bistar nego i vrlo obrazovan, obav-ljao je i druge povjerljive i važne službe: bio je tajnik biskupa Miletića (1828-31) i pod starost on će sastavljati njegov životopis; bio je kustos (1851- 54), izaslanik Provincije u Carigradu (1843-46) i pohoditelj Provincije u ime vrhovne uprave Reda (1857). Zbog svojih zasluga imenovan je počasnim provincijalom. Svoj život završio je nasilnim načinom: bio je zadavljen na Ilindan 1875.

•  Karaula je bio upleten i u poznati nemili sukob bosanskih franjevaca s biskupom Barišićem. Vlastitom pobudom izložio je godine 1838. u pismu Kongregaciji za raširenje vjere svoj stav i branio prava Franjevačke provincije; kasnije ga je Provincija dvaput, zajedno s fra Martinom Nedićem i nekim drugima, poslala u Carigrad da brani njezina prava pred vrhovnom turskom vlašću,m na koju je Barišić prizvao. To su oni uspješno obavili pa se tako, g. 1846, konačno vratio mir među bosanske franjevce i katolike. Sve je ovo kazano ovdje vrlo kratko, ali je ta borba bila vrlo teška i duga; jedno vrijeme, trebalo je da Karaula, zajedno s drugim najčestitijim članovima Provincije - npr. fra Marijanom Šunjićem, ode u progonstvo u Italiju! - I kasnije, g. 1853-54, on je učinio veliku uslugu Provinciji (slično kao i fra M. Nedić) svojim radom da se samostani, župe i crkve ne opterete plaćanjem desetine na novije posjede. Na sudu u Sarajevu nisu htjeli popustiti pa se Karaula obratio samom veziru i rekao mu da će stvar tjerati i izvan Bosne, ako ne uspije kod njega; tako je onda vezir obećao isposlovati novi ferman i obustavio traženje spomenutog poreza.

•  Jednako kao i drugi, najbolji franjevci tadašnjeg vremena, Karaula je sredinom prošlog stoljeća nastojao da se po Bosni osnuju škole. Na državnu vlast franjevci se nisu mogli osloniti, jer je bila pristrana: pomagala je muslimanske škole a za kršćanske se nije brinula. Kakva je bila ta briga-nebriga, vidi se iz usporedbe broja stanovništva s brojem škola u livanjskom okružju: na 36.000 njegovih kršćanskih žitelja dolazile su g. 1875. tri škole (2 katoličke i l pravoslavna) a na 9000 muslimanskih žitelja šesnaest škola! Pa ni tih triju škola ne bi bilo da se sami kršćani nisu za njih pobrinuli. Karaula je isposlovao od francuskog konzula Wietta pomoć za škole od 5000 franaka. Sam je najzaslužniji za osnivanje škole u Fojnici.

•  Ipak, još je značajniji i veći Karaulin rad na podizanju crkava, župskih stanova i samostana.

Sve do sredine 19. st. za gradnju crkava i župskih stanova u Bosni su vrijedili stari turski propisi - da se ništa novo ne smije graditi a za svaki popravak, makar to bila izmjena i samo jedne daske na krovu, morala se - za teške pare - isposlovati dozvola.

G. 1832-33. u Vidošima Karaula ide kraćim putem: uz pomoć mita od stotinu dukata on je "zlatnim ključem otvorio željezna vrata", pa je iznova sagradio župski stan i crkvu. Raniji stan bio je sličniji kokošinjcu negoli ljudskom stanu: bio je napravljen od šepera i blata a on ga je sagradio od kamena. Crkvu - iako pod naslovom štale - također je napravio od kamena i u nju stavio kameni oltar domaće izrade. Sve ga je to stajalo 352 dukata. Po njegovu primjeru a i nagovoru postupili su isto tako i neki drugi župnici livanjskog polja.

No to je bio tek početak - u ono vrijeme kad su se gradile sjenare ili štale da služe kao crkve. Osim crkve u Ljubunčiću, koju je s velikom mukom gradio šezdesetih godina prošlog stoljeća, on je zamislio i dijelom ostvario samostan i crkvu na Gorici, kao središte župa livanjskog kraja. I to je djelo dovoljno da ovjekovječi ovog čovjeka.

Još vrlo mlad, g. 1832, on je - zajedno s fra Filipom Pašalićem, - dalekovidno kupio zemljište na Gorici (2 km. od Livna) od muslimana Sefera Ćajića. Stajalo je 200 dukata; polovicu svote dao je fojnički samostan, pod koji je tada potpadalo i Livno, a polovicu je Karaula sakupio u Livnu. Naravno, valjalo je oblijetati oko moćnog bega Firdusa i mititi ga - da se ta kupnja zemljišta odobri. Tu je onda sagradio crkvicu (pod nazivom štale) i time veoma olakšao Livnjacima katolicima pristup službi Božjoj i svećeniku, jer su ranije morali ići u Vidoše i druga sela i radi mise, i radi krštenja.

Sredinom stoljeća turski stav prema katoličkim bogomoljama sasvim se izmijenio. Nisu više pravili poteškoća pri gradnji crkava: trebalo je samo da turski stručnjak odobri plan i mjesto gdje se crkva gradi, a ništa se u to nisu imali uplitati ni mule ni kadije. U takvim okolnostima Karaula je na kupljenom zemljištu zasnovao samostan i crkvu. Bio je župnik u Čukliću pa je odatle nadzirao gradnju, koja je trajala od 1854. do 1858. Samostan je u početku bio znatno manji pa su i crkva i samostan kasnije prošireni. God. 1860. taj je samostan i pravno uspostavljen a Karaula postao njegovim prvim gvardijanom. O ljepoti i izuzetnoj snazi crkve na Gorici nije ovdje mjesto da se govori; ipak valja reći da ona služi na čast onima koji su je podigli.

No Karaula nije zaslužan samo za ove tri navedene crkve, za župske stanove i neke kapelice, nego i za gradnje po ostaloj Provinciji. Kao kustos Provincije (1851-54) on je i druge poticao na gradnju pa se u te tri godine pogradilo devet crkava! Pri tome je on vodio sve pregovore s Ćamil-pašom i sa carskim arhitektom Ešref- efendijom; s njime je obišao sva mjesta (osim onih u Posavini) gdje je trebalo graditi ili popravljati crkve. S druge strane, on je isposlovao od francuskog konzula Wietta 8000 franaka pomoći za gradnju crkava.

Kao što se brinuo za izgradnju materijalnih crkava i samostana, trudio se ne manje i oko duhovne izgradnje pa je svojim redovničkim duhom bio (prema fra Anti Kneževiću) prvi u Provinciji. Bio je - unatoč nesumnjivoj ljubavi prema livanjskom kraju - protiv strančarstva, protiv zavičajnih podjela i partikularizma; sa zabrinutošću je promatrao način odgajanja bosanske mladeži u Đakovu pa je smatrao da bi bilo bolje odreći se i potpore a imati zdrav odgoj mladeži u samoj Bosni.

5. Karaula je bio hrabar branilac potlačene raje.

Sva je Bosna u ovo vrijeme trpjela od nasilja ali to vrijedi u nešto većoj mjeri za livanjski kraj. Tamo je tada bilo dosta obijesnih begova, na čelu s glasovitim Firdusima; oni su pootimali najbolje zemlje i o njihovoj volji i riječi ovisili su život i smrt. Ipak, nasiljem se najviše istakao Ahmedbeg Ljubunčić, koji je g. 1824. iz grada Livna istjerao 200 kršćanskih obitelji a njihova dobra sebi prisvojio; neke ugledne ljude je i ubio. Karaula je uspio, barem u nekim slučajevima, zatražiti i dobiti pravdu protiv nekih od ovih silnika. On je livanjskim Turcima i u lice govorio da svojim postupcima pripravljaju svoju propast. No on se nije nadao naći puno pravo kod tadašnje turske vlasti, koja je i sama bila u svom korijenu iskvarena. On se pouzdavao u snagu Austrije da će ona svojim zauzimanjem uspjeti ublažiti nevolje kršćana. Poput Jukića i Barišića, i on je (g. 1875) sastavio spomenicu na latinskom jeziku austrijskom caru, u kojoj je iznio teškoće što ih kršćani u livanjskom okružju trpe i poslao je preko svog poznanika ugarskog primasa Ivana Symora. Iz toga spisa vidimo da kršćani (gotovo svi) žive u kućama zajedno sa životinjama i peradi pod istim krovom i bez pregrade; da ih pritišću bezdušni porezi, brojni radovi gospodarima i državi bez ikakve plaće, vidimo njihove teške obveze da hrane zaptije, poreznike, vojnike, geometre, da su sasvim zapušteni i izloženi otpadu od vjere, da su bez zaštite na sudu. Karaula ne traži mnogo: neka se njegove tvrdnje ispitaju (držeći na umu da kršćani neće smjeti, kao roblje, svjedočiti protiv svojih gospodara) i neka se uspostavi sudstvo koje će moći dijeliti pravdu, neka se apostazije ispitaju na sudu; za kršćane u ovom kraju treba uspostaviti neku banku (mons pietatis), gdje će moći posuditi novac uz pravedne uvjete, a ne da se uvale u propast čim jednom dignu zajam.

6. Ta je poslanica bila odaslana tajno. Ali ona nije ostala tajnom pa je za nju uskoro saznalo i "najmanje Ture". Razumljivo je da je to raspalilo livanjske muslimane.

Kad je car Franjo Josip I. u svibnju 1875. posjetio Dalmaciju, iz obližnjih krajeva Bosne i Hercegovine otišli su da ga pozdrave neki hercegovački i bosanski franjevci. Od Bosanaca pozdravili su cara i bili primljeni u audijenciju fra Anđeo Ćurić, fra Lovro Karaula i fra Mijo Marijanović. Po sebi, to je bila sasvim naravna stvar, jer je austrijski car od 1840. bio priznati zaštitnik katolika u turskim pokrajinama i često im pomagao zagovorom kod Visoke Porte ali i darovima. Ipak, nekim fanatičnim muslimanima taj posjet bio je ravan veleizdaji - kao da su otišli prodati Bosnu. Karaulu su sada u Livnu muslimani počeli gledati prijekim okom i izbjegavati susret s njime.

Osobito je na njega bio kivan Avdibeg Čorbadžić, jer ga je ranije Karaula tužio livanjskom sudu zbog nasilja.

Sve je to urodilo fra Lovrinom pogibijom.

Fra Lovro je otišao na Ilindan 1875. održati misu na groblju Vašarovine. Vraćao se popodne na konju moleći krunicu. Pod Žirovićem, u malom lugu, iskoče pred njega trojica livanjskih muslimana: Nurija Dizdar, Avdibeg Čorbadžić i njegov sin. Obore ga s konja i počnu daviti. Budući da im je to teško išlo od ruke, povale starca na zemlju, licem u pijesak, sjednu na njega i pritisnu mu glavu o tlo dok se nije zagušio. Kad su vidjeli da je mrtav, ostave i njega i njegova konja, što mu ga je poklonila Melića, žena Rahmanbega Firdusa, u znak zahvalnosti.

Ubojice su smatrali da ih nitko nije vidio, ali ih je više od deset pastira gledalo iz grmlja. Jedan je od njih, Juro Ištuk, bio sasvim blizu iza grma. Otrčali su u selo i javili seljanima a jedan odjurio na fra Lovrinom konju do franjevaca u Livnu.

Bilo je predvečer. Gvardijan fra Anđeo Ćurić ode odmah kotarskim vlastima i zatraži istragu. No livanjskim se Turcima nije žurilo: govorili su - udarila ga kap pa tu i ne treba istrage. Ipak, nakon tri sata natezanja, krenu dva vijećnika s pisarom i nekoliko oružnika do mrtvog tijela, koje su seljaci uz vatru čuvali. Tu oni "ustanove" da se radi o kapi pa reknu da se tijelo ukopa. No narodu je bilo jasno da se radi o umorstvu i kad su fra Lovrino tijelo donijeli u Livno, mnogo se svijeta okupilo pred "konakom" tražeći istragu. Sam kajmekam iziđe i obeća da će poslati stručnu komisiju da utvrdi uzrok smrti. Ta komisija (a glavnu je riječ u njoj imao gradski brijač i ranarnik Džendžo) ponovo "ustanovi" da se radi o kapi. Fratri pozovu gradskog liječnika iz Sinja da pregleda mrtvo tijelo, ali on rekne da ne može obaviti obdukcije, ako ne bude prisutan i liječnik musliman. Nato franjevci pozovu okružnog liječnika iz Travnika, no njemu turske vlasti nisu dopustile da ode. Tako, nakon četiri dana čekanja, pokopaju pokojnika na samostanskom groblju na Gorici. Kasnije mu je tijelo bilo preneseno u crkvu.

Istraga iza pokopa vođena je jednako bez volje da se utvrdi istina. Uzalud je bilo što je desetak osoba svjedočilo da je izvršeno umorstvo, uzalud je svjedok Tomas sa zakletvom naveo riječi Mujage Šeremeta uoči umorstva, upućene Avdibegu Čorbadžiću, da on ima ubiti fra Lovru, uzalud je dolazila i komisija iz Sarajeva. Zašto su se vlasti tako ponašale, postalo je jasno naknadno, kad je vicekonzul Josip Dragomanović rekao franjevcima da je austrijski generalni konzul s pouzdane strane saznao da je sama turska vlada u Sarajevu naručila to ubojstvo! Običnom svijetu bilo je to jasno i ranije. Matko Kajić rekao je gvardijanu kad se ovaj spremao da pokrene parnicu: "Radite kako znate, ali koliko ja znam, ništa ne ćete opraviti. Svi su Turci u jedan čavo udarili, da Karaulu ukinu s nogu".

Svojom mučeničkom smrću Karaula je potvrdio svoj život: stradao je jer je radio i htio da narodu bude bolje. Njegova smrt bila je dobro upozorenje fra Anđelu Ćuriću i fra Miji Marijanoviću da se čuvaju. Ćurić se uklonio, a Marijanovića, na njegovu sreću, g. 1877, zrno je samo ranilo ali nije ubilo. Tako su se pričuvali i Hercegovci, osobito fra Paškal Buconjić, tadašnji poglavar hercegovačkih franjevaca.

(Fra Ignacije Gavran: Putovi i putokazi II, Livno str. 85-90.)

LITERATURA:

Fra Bonifac Bandov: Fra Lovro Karaula, Sarajevo 1925. 
Fra Jerko Vladić: Fra Lovro Karaula /Hrvatska duša, almanah, Zagreb 1923/, str. 297-311.