Pridruži nam se

Želiš li biti franjevac Bosne Srebrene?
NA PUTU DO FRANJEVAŠTA

Fra Antun Knežević (1834. - 1889.)

Prošle godine (1989) navršilo se sto godina od smrti bosanskog franjevca fra Antuna Kneževića u Kotor Varošu. Tom prigodom održan je (20. i 21. listopada 1989) u Jajcu znanstveni skup, na kojem se o njemu raspravljalo. Bit će korisno da naše čitatelje ukratko upoznamo s ovom značajnom ličnošću.

1. Fra Antun Knežević proživio je kratak ali sadržajan život. Rodio se g. 1834. u Varcaru, današnjem Mrkonjić-Gradu, u obrtničkoj porodici. Roditelji su ga naučili čitati i pisati a daljnju pouku pružili su mu mjesni franjevci. Iako nestašan dječak, odlučio je biti fratar i na to je teškom mukom privolio oca. Boravak u fojničkom samostanu, gdje je proveo svoje srednjoškolske i novicijatske dane, pružio mu je dobre temelje za visokoškolski studij. Na njegovu sreću, tamo je u to vrijeme boravio fra Marijan Jakovljević ("pravo čudo pobožnosti, nauka, rada, ustrpljenja i poniznosti"), koji ga je svakodnevno, mimo ostalih, po dva sata poučavao pa je tako on stekao dobre temelje općeg obrazovanja i dobre navike radinosti i oduševljenje za dobro. Studij filozofije i teologije svršio je u Rimu i Sieni i postao svećenikom g. 1856.

Prvih godina svećeništva (1857-1861) bio je dvaput kapelan u Varcaru i jednom u Bugojnu a onda je djelovao kao odgojitelj franjevačke mladeži i nastavnik teologije u Livnu i Gučoj Gori (1861-1868). Nakon kratkog župnikovanja u Dobretićima postavljen je za duhovnika bosanskih bogoslova u Đakovu, gdje je bio do 1871. Tamo je imao priliku da se upozna i sprijatelji s biskupom Strossmayerom i drugim značajnim hrvatskim ličnostima. Iza toga postao je župnik u Varcaru i Petrićevcu a g. 1876. u Jajcu te tri godine kasnije u Liskovici. Zadnja mu je župa bila Kotor Varoš, gdje je i umro upravo slaveći sv. misu i držeći nagovor vjernicima.

Desetak godina on se uporno borio da se osnuje i izgradi samostan u Jajcu, Odobrenje za obnovu toga davno porušenog samostana dobio je tek 1882. a samostan je izgrađen i službeno otvoren 1886. - Zadnjih godina života napisao je a dijelom i tiskao većinu svojih knjiga.

2. Iako je doživio samo 55 godina, uradio je neobično mnogo. Iz ovog letimičnog pregleda njegova života vidimo da je on manjim dijelom bio odgojitelj i nastavnik (samo 9 godina) a znatno većim dušobrižnik (oko 23 godine). Ta dušobrižnička služba, u ono teško i opasno vrijeme ustanka i okupacijskih borbi, bila je izuzetno mučna i zauzimala je golem dio njegova vremena. Biti župnik u ono doba tražilo je od svećenika da se brine ne samo za vjersko nego i za opće pa i materijalno dobro svojih vjernika. Knežević je to od srca radio i to ne samo za katolike, nego i za inovjerce - pravoslavne i muslimane. Uz dušobrižništvo on je često vršio i službu učitelja u osnovnoj školi ugledajući se u tome u svoj uzor, u Ivana fra Franju Jukića. Ne manje vremena otišlo mu je na pisanje njegovih brojnih djela a podjednako mnogo i vremena i energije stajala ga je teška borba za osnivanje jajačkog samostana, o kojoj je on napisao opširan prikaz (oko 400 velikih stranica).

Za nas danas važna su njegova pisana djela, od kojih su samo neka tiskana. Među njih valja navesti kao važnija slijedećih pet: Krvava knjiga (1869), Bosanski prijatelj, sv. IV (1870), Kratka povjest kralja bosanskih, I-III, (1884-1887), Pad Bosne (1886) i Carsko-turski namjesnici u Bosni i Hercegovini (1887). Od spisa koji nisu objavljeni valja navesti: Povjesnica Franjevačkog samostana u Jajcu, I-III, (1884-1886) i Varica (1888).

3. Sva su ova djela zanimljiva ali bih daleko prekoračio opseg ovog članka kad bih htio prikazati sva. Zato ću se zaustaviti samo na prvom navedenom, koje nam donekle pruža sliku o tome što Knežević hoće.

"Krvava knjiga" (1869) obraća se bosanskim mladićima i poziva ih da zbace tursko ropstvo. U 21 poglavlju on crta zemlju i ljude, slavnu prošlost i tužnu sadašnjost Bosne. Uvjeren je da će se čovjek tek onda trgnuti na djelo da promijeni svoje stanje "kad pozna, što je njekad bio a što je sad". Zato on nastoji što življe naslikati prošlost i sadašnjost, da bi tako u mladom čovjeku probudio što jače čuvstvo i potakao ga na djelovanje. Bosna je Kneževiću za vrijeme samostalnosti bogata i blistava, i ekonomski i kulturno. Kad je iznenada nadošla turska poplava, sve se to pretvorilo u krajnju bijedu. Pisac živo slika kako zadnjem bosanskom kralju, još živu, na mijeh sadiru kožu, kako kolju i ubijaju tisuće Bosanaca izabranim mukama, kako brojne tisuće drugih odvode u ropstvo, kako ponižavaju, obeščašćuju i pljačkaju bosansko stanovništvo. "Ti si prije vidio Bosnu slavnu, kano kraljicu ... a sad je gledaš kano jadnu cigančicu" (str. 34).

I to stanje, započeto prije četiri stoljeća, traje, traje i nikad neće prestati. Knežević zabija u svijest svom mladom čitaocu misao "... ja sam tužni rob". Drugi su narodi slobodni a ja sam rob. Bog me stvorio slobodna "a gad me sramni robom učinio". I to sam ja još i danas "u devetnaestom vieku, u vieku prosvjete i čovječnosti". To ropsko stanje vidi se iz nedostatka škola, crkava (jer službu Božju moraju obavljati vani i bježati u skrivena mjesta) ali i u svemu ostalom. "Rob sam u imanju ... na turskoj zemlji stojim, u turskoj kući stanujem, prnjav i otrzan, željan se najesti kruha, kukuruza, ili crne prohe"; "iako se bezprestano trudim i radim, sve mi gad nezasitni otima". "Rob sam u življenju: ima li ikakav čas, u kojem sam siguran da poginuti neću?" "Ne mogu ni najmanju javnu službu zadobiti, ni najmanju pravdu na sudu zaslužiti." I onda Knežević pita bosanskog mladića: "Hoćeš li još u takvu jadnom robstvu robovati?" (str. 34-37).

Knežević zna za prigovor: nije moralno pozivati na ustanak i obarati zakonitu vlast. On na to odgovara: tursko pravo u stvari je lupeštvo, stečeno samo po zakonu jačega, zakonu razbojnika. Stoga on savjetuje bosanskog mladića: ako netko zagovara tursko pravo, "ud'ri ga šakom za vrat!" (str. 37-39).

Ne treba očekivati da će nas netko drugi osloboditi. On se protivi onima koji viču na "Niemca i Franceza, Rusa i Ingleza, što narod od sužanjstva neizbave". "Kakovo su nam tudjini dobro dosele donieli? Ako hoćemo tudjina, evo ga imamo, a to kakva!" (str. 43).

Na svršetku knjige pisac dramatično prikazuje kako bosanski kralj i svi ostali bosanski mučenici osuđuju i proklinju svoje potomke zato što ti "sinovi-izrodi" neće da ih osvete.

4. Naravno, ovakvu knjigu pisac i u ono vrijeme nije mogao pustiti u svijet pod svojim imenom. I za deset pa i sto puta blaže izjave platio bi glavom. Dvojica su paša (Topal Osman i Safet) davali "po punu čizmu dukatah, tko bi jim pisca očitovao". Na Kneževićevu sreću, nitko to nije učinio a on je ujedno u to vrijeme bio u Đakovu pa je mogao mirnije spavati.

U " Krvavoj knjizi" ima romantičarskog zanosa, ima crno-bijelog prikazivanja, već prema tome koga pisac prikazuje. Nije to čudno jer je to njegovo prvo znatnije djelo. Ipak, iako je u kasnijim spisima postao nešto umjereniji i objektivniji, on je do kraja života zastupao u biti iste misli. To se vidi iz njegovih opsežnih "Listova Bosni" (na stotinu stranica "Bosanskog prijatelja", sv. IV ); tim duhom odiše i " Pad Bosne" "Kratka povjest kralja bosanskih" pa i "Carsko- turski namjestnici". Naravno, ni g. 1869. nije on mislio da ustanak treba sad-na dignuti; htio je najprije razviti svijest kod što većeg broja ljudi da je on neophodan. Kad su mu jednom zgodom njegovi studenti došli s prijedlogom da dižu ustanak, on se tome u duši veselio ("meni je srce igralo"), ali im je ozbiljno rekao da sad rade svoj posao a kad dođe vrijeme za ustanak, imat će što raditi.

5. Kako je Knežević zamišljao slobodu svoje Bosne?

U ono vrijeme, pod uplivom probuđene narodne svijesti kod Hrvata i kod Srba, jedni i drugi svojatali su Bosnu za sebe ili je barem dijelili. Knežević neće da se Bosna komada. On smatra, za razliku od skoro svih svojih suvremenika, da Bosna pripada Bosancima ("Bošnjacima", kako ih on zove). Ona ima povijesnu podlogu da bude samostalna iako ne i zatvorena prema suradnji i s onima na zapadu i s onima na istoku. To se nije sviđalo ni tada a ni kasnije ni Hrvatima ni Srbima. Ipak, uvažimo da Knežević iz tako zamišljene Bosne izvodi - pored svega ostalog - i potrebu međusobne vjerske snošljivosti. Ako ni za što drugo, valja mu za to odati priznanje. Operacija podjele Bosne njemu je valjda izgledala suviše bolna i opasna i zato u praksi neprihvatljiva; radi toga trebalo je naći način da se živi zajedno. Ako i žigoše na najoštriji način zločine turske vladavine, on u muslimanima gleda istorodnu braću i računa na zajednički život s njima pa ih tijekom austrijske okupacije uspješno zaštićuje.

U ovom članku ograničio sam se uglavnom na "Krvavu knjigu". Ona po veličini ne predstavlja ni dvadeseti dio onoga što je Knežević napisao; ono što je djelom i živom riječju učinio daleko je značajnije i od njegovih spisa. Ipak je u toj knjizi istaknuta bitna crta Kneževića: njegova strastvena ljubav prema svom narodu i svojoj Bosni; u tome mu je i ranije a i danas malo tko ravan.

Za vrijeme okupacije

Dok sam u ponedjeljak ranim jutrom kahvu pio, sasvim me iznenadi kad u moju sobu stupi oko trideset najuglednijih Turaka Jajačkih. Predvodio jih je bjelobradi starac Tahija, a za njim Adži- Mehmed, Adži-Hasan, Adži-Jusuf itd. Nu još me više iznenadi kad prvi Tahija preda mnom kleče na jedno kolino, i poljubi mi pri zemlji spuštenu redovničku halju. Ja skočih na noge, i počeh to braniti, nu mi nebi moguće pripriečiti, te tako svi kleknuše na jedno kolino, poljube mi koji pas, koji haljinu. To učinivši, izporedaše se, podviše ruke na prsa, glave oboriše, i kao okamenjeni stadoše... Sad Tahija poče "Mi Bogu, i Tebi! s božje Te strane zaklinjemo, da učiniš ako ikako možeš, nek nam samo ostanu glave, i ako je moguće nek nam nekreću u našu vjeru, a eto mi se odričemo svega imanja, svih zemaljah, i svega našega! Budi nam u pomoći u ovolikoj nevolji ako Boga znadeš" (Varica, 115). (Prema reviji "Dobri pastir", XXVI/1976, str. 151).

(Fra Ignacije Gavran: Putovi i putokazi II, Livno str. 61-65.)

Izvori i literatura iscrpno su doneseni u djelu A. S. Kovačića: Biobibliografija franjevaca Bosne Srebrene, Sarajevo 1991.