Najave

Pridruži nam se

Želiš li biti franjevac Bosne Srebrene?
NA PUTU DO FRANJEVAŠTA

Fra Mato Benlić (1609. – 1674.)

U Ljetopisu fra Nikole Lašvanina donesen je dirljiv opis lika jednog biskupa iz 17. stoljeća – fra Mate Benlića (1609 – 1674). Iako je živio pred više od trista godina, zanimljiv je i za nas danas pa ćemo ga pokušati predstaviti našim čitateljima.

Lašvanin opisuje fra Matu Benlića na slijedeći način. Rodio se u Banjaluci od čestitih roditelja i još kao dijete svo jim prirodnim darovima zadivio svog kapelana fra Tomu Iv kovića, kasnijeg skradinskog biskupa, pa je ovaj potakao ro ditelje da ga dadnu u Franjevački red. Tako je dječak došao u Fojnicu, gdje je svršio osnovne nauke i postao franjevac a zatim otišao u Italiju, gdje je svršio više škole i postao svećenik. Po povratku je neko vrijeme bio nastavnik i čuveni propovje dnik (»Biše strašan u karanju, ljubak u ponukovanju, osobito za smiriti nesklade«, veli Lašvanin). Kasnije je u Provinciji vršio službe gvardijana, definitora i provincijala i u svakoj se od njih istakao. Već u prvoj godini provincijalstva postao je beogradski biskup.

Kao biskup morao je podnijeti mnogo muka, jer je bio okovan u gvožđe i zatvoren u tamnici u Temišvaru a kasnije u Srijemu, budući da su ga Turci proglasili papinim uhodom, dok je dijelio krizmu. Izbavio se iz tamnice ali mu je valjalo platiti tešku svotu (samo u Temišvaru oko 600 dukata a drugi put nešto manje). Lašvanin ističe da on tim otkupom nije op teretio ni samostan ni vjernike. Kao biskup propovijedao je i svojim životom i svojim riječima i bio vrlo miroljubiv i strp ljiv pa Lašvanin piše: »U progonstvu, u bolesti, nigda se ne po tuži, ni na jedan sud ne pojde, nigda ni na koga ne pisa u Rim«. Bio je velik pokornik i vrlo milosrdan: »Za života što imadijaše crkvam i ubogim sve razdili«. Svojoj provinciji ostao je uvijek neobično odan pa Lašvanin kaže da ju je ljubio »ču dnim načinom; gdi god može, svakomu manastiru dobro učini« (Isp. fra Nikola Lašvanin, Ljetopis, izd. Sarajevo 1981, str. 242–243).

Potrebno je da ove crte, toplo napisane ali ipak općenite, popunimo podacima koje poznajemo iz drugih izvora, najpri je o njegovu životu pa onda o njegovu biskupskom djelovanju.

Benlić je kao provincijal djelovao vrlo kratko, svega godi nu dana, jer mu je provincijalska služba imenovanjem za bis kupa prekinuta. Ipak, i kroz to kratko vrijeme trudio se da obnovi samostane spaljene za vrijeme kandijskog rata (1645– 1649), dakle neposredno prije nego što će on postati provinci jal (1650). Tu brigu i ljubav pokazivat će i kasnije pomažući je i braneći, pa su mu protivnici prigovarali da je bio više fratar nego biskup! Kad je postao beogradski biskup, nije mo gao boraviti u tom gradu nego je većinom stolovao u samo stanu u Velikoj (blizu Slav. Požege), živeći tamo sasvim kao član zajednice, pa je tamo vršio i neke biskupske čine. Ta oko lnost, na koju ga je nevolja natjerala, bila je izvor znatnih pri govora i tužbi od strane bosanskog biskupa fra Marijana Ma ravića, koji je u njemu gledao smetnju da bude biskup i jed nog dijela slavonskih župa. Maravić je uspio da je Rim a tako i Beč proglasio Benlića krivim, pa je tako kroz kratko vrijeme ostao bez prikladna mjesta za stanovanje. I pod konac života doživio je nepravedne optužbe od fra Nikole Ogramića, tada mladog nastavnika u Ljubljani a kasnije bosanskog biskupa. To, uz bolest, zatvore i globe, činilo je njegov život punim če mera.

Teško je bilo i njegovo biskupsko djelovanje. Pored beo gradske biskupije njemu je papa – kao svom zamjeniku (apo stolskom vikaru) – povjerio i upravljanje smederevskom bis kupijom i brigu za katolike u Srijemu, Slavoniji i Mađarskoj, koji su bili pod turskom vlašću a nisu imali svoga biskupa. Iako je on bio vrlo revan biskup i često obilazio povjerenu pas tvu i o tome slao izvještaje u Rim, prilike su bile takve da je njegova biskupija za njegove uprave mnogo stradala. Stanje je bilo osobito teško za tursko-austrijskog rata (1662-1664), kad su Tatari (u sklopu turske vojske) opljačkali mnoge crkve nje gova područja, pobili mnoge vjernike a mnoge druge odveli u ropstvo. Tako je došlo do toga da je Beograd, koji je na počet ku njegova biskupovanja imao 1700, na kraju spao na samo 528 katolika. A tako je bilo i u Srijemu gdje se broj vjernika sma njio od 30.000 (na početku) na 21.598 (na kraju). Ponekad se vjernici nisu usuđivali okupiti na službu Božju, iako je bilo crk ava; jednom je propustio posvetiti sveto ulje, da ne bi i on i drugi svećenici pri tome izgubili živote. Osim izvanjskih jada, pravom vjerskom životu smetali su i sporovi između franjevaca i svjetovnih svećenika oko župa. U takvim okolnostima ni sveto djelovanje ovog Božjeg čovjeka nije moglo učiniti čuda, ali je ipak učinilo mnogo dobra na širokom području od Smedereva pa do Budim-Pešte.

Da se dobije neka slika njegovih patnja, dobro je zabilježiti ono što mu se dogodilo 1663. i 1664. U Beogradu i Slavoniji bio je izložen velikoj opasnosti i nigdje nije mogao naći sigurne kuće. Stoga se privremeno povukao u rodni kraj, u Banjaluku, nadajući se da će tamo biti sigurniji. Međutim, i tamo je došao neki paša s dvije hiljade vojnika, koji su zauzeli kuće katolika i župski stan. Tako je bio prisiljen da bježi u fojnički samostan. Tamo je na Veliki četvrtak 1664. držao obrede u crkvi a malo iza toga nastao je požar, koji je progutao samostan, crkvu pa tako i njegovu sobu. Ostao je tako samo s onim što je imao na sebi i svojim brevijarom i par dopisa. Bilo je potrebno svetačke strpljivosti da se izdrže sve te nevolje.

(Fra Ignacije Gavran: Putovi i putokazi, Sarajevo 1988, str. 33-35.)

IZVORI I LITERATURA:

Nikola Lašvanin: Ljetopis, Sarajevo 1981, str. 242-243. 
E. Fermendžin: Acta Bosnae , Monumenta J. A , vol. XXIII , Zagreb 1892. 
J. Buturac: Katolička crkva u Slavoniji za turskoga vladanja, Zagreb 1970. 
J. Radonić: Rimska kurija i južnoslovenske zemlje od XVI do XIX veka, SAN, Beograd 1950. 
Dictionnaire d'histoire et de geographie ecclesiastiques, s. v. Benlich Matteo.