Pridruži nam se

Želiš li biti franjevac Bosne Srebrene?
NA PUTU DO FRANJEVAŠTA

Fra Franjo Glavinić (1585. - 1652.)

Da ste ranije upitali kojega, makar i dobro obrazovanog, čovjeka – tko je fra Franjo Glavinić, vjerojatno bi vas čudno pogledao, u nedoumici – što da vam odgovori. Prijašnji povjesničari hrvat skog jezika i književnosti, koji su po struci o njemu i njegovoj ulozi morali dosta znati, bili su o njemu gotovo nijemi, a nekad su iznosili i netočne podatke i sudove.

U najnovije vrijeme, kad su temeljitije počeli istraživati razvoj našeg jezika i književnosti, zapa zili su ovog čovjeka najprije jezikoslovci a onda, nakon njih, i povjesničari književnosti. Nedavno je Jugoslavenska akademija priredila znanstveni skup u Zagrebu i na Rijeci, na kojem je s mnogo strana razmotren lik i djelovanje ovog pisca te istaknuto njegovo izuzetno značenje za razvoj hrvatskog jezika.

1. Prije nego što prikažemo tu njegovu ulogu, potrebno je da ga ukratko ocrtamo kao čovjeka. On se rodio u Istri prije 400 godina (1585) u mjestancu Kanfanar (nedaleko Pazina), kamo su njegovi pređi – plemenita roda – iz Glamoča bili pobjegli pred Turcima. Vrlo mlad, g. 1600, obukao je franjevačko odijelo i završio nauke u Ljubljani i po raznim mjestima Italije. Kad mu je bilo samo 25 godina, izabran je za provinci jala Bosne-Hrvatske (1610) a kasnije je na tu dužnost biran još dvaput. Osim toga, bio je više puta samostanski poglavar i ču var svetišta na Trsatu i drugdje, išao na opću franjevačku skup štinu u Španjolsku, bio izaslanik Reda u drugim provincija ma (tako i u Bosni Srebrenoj) i apostolski (papinski) propo vjednik. Car ga je mnogo cijenio pa je 1649. predložen za senjsko-modruškog biskupa ali je on tu čast otklonio. Umro je 1652. na Trsatu.

Što je Glavinić uradio kao franjevac i svećenik?

Ako tražimo u njegovu životu osnovnu pokretačku snagu, nesumnjivo je da je to upravo redovništvo i svećeništvo: tomu je sve drugo podređeno: putovanja, gradnje, pisanje, nastupi.

On je živio u vrijeme kad je protestantizam u našim sje verozapadnim krajevima silno smanjio broj redovnika. Pored te nevolje sa sjevera, Turci su s istoka i juga osvojili velik dio hrvatskog područja i povremenim provalama odvodili znatan broj ljudi u sužanjstvo, rušili crkve i pljačkali imanja. Zbog tih izuzetno teških izvanjskih neprilika, vjernici su u duhovnom pogledu ostali nepoučeni čak i u nekim osnovnim zasadama vjere. Na tim ruševinama razvio je Glavinić svoje djelovanje. Za svog prvog provincijalstva (1610) u Provinciji je zatekao manje od šezdeset franjevaca a krajem trećeg (1620) bilo ih je već 150 a 1648. čak dvjesta. Taj procvat, taj utrostručen broj, bio je sigurno i njegova zasluga.

Znamo za Glavinićev predani rad na obnovi, uvećanju i poljepšavanju, samostana i Gospine crkve na Trsatu, koji još i danas blista, uz ostalo, i slikama fra Serafina Schoena, koje ga je on uposlio i idejno nadahnjivao. Svojom umješnošću i ugledom kod cara i velikaša mnogo je učinio za ekonomsko do bro naroda u Hrvatskom primorju i Istri. Djelovao je zauze tom, živom riječju kao omiljeni propovjednik, koji je znao ve zati pažnju svježim izlaganjem i originalnim slikama.

3. Na poseban način valja istaknuti Glavinićeve zasluge za bogoslužje na narodnom jeziku. Područje na kojem su vladali Frankopani imalo je hrvatsko bogoslužje, ali zbog opisanog jadnog stanja bogoslužne knjige dugo vremena nisu bile tiska ne pa su se postojeći primjerci sasvim istrošili. Postojala je opasnost da se ta divna baština, glagoljska služba Božja, zbog nedostatka knjiga sama od sebe ugasi. Glavinić, »promućurni fratar«, otišao je 1621. caru Ferdinandu III. i zamolio ga da mu ustupi tiskaru s glagoljskim i ćirilskim slovima, koja je nekoć pripadala protestantima u Tübingenu a tada je, neupotrijeblje-na, ležala u Grazu. Car je to prihvatio i tiskara je slijedeće godine stigla na Rijeku. Da nije bilo spletaka sa strane, kojima je postignuto da se tiskara preveze u Rim, Glavinić bi sigurno tiskao misal, u kojem bi hrvatski narodni jezik u bogoslužju još više potisnuo staroslavenski. Misal je tiskan pod nadzorom njegova učenika fra Rafaela Levakovića, ali, nažalost, bio je približen, na zahtjev iz Rima, ruskom crkvenom jeziku. Za izlaženje – makar i takve – prijeko potrebno bogoslužne knjige velika zasluga pripada Glaviniću.

4. Glavinić je plodan pisac. Pisao je na hrvatskom, talijanskom i latinskom jeziku i izdao sedam djela. Nas ovdje ne zanimaju njegove knjige na talijanskom i latinskom jeziku, u kojima je pokazao zamjernu učenost, nego one pisane hrvatskim jezikom za naš puk. To je najprije Cvit svetih(Životopisi svetaca), koji se pojavio u tri izdanja, što je, za naše prilike, izvanredan uspjeh. To je prvi prikaz života svetaca kod nas, raspoređen prema kalendaru crkvene godine. Svitlost duše vrene je opširan naputak za plodno obavljanje ispovijedi. Treće je djelo Četiri poslidnja človika(misli se: četiri posljednje stvari koje očekuju čovjeka: smrt, sud, pakao, nebo). Ova je knjiga izvanredno rijetka, pa ju je Jugoslavenska akademija ove godine dala pretiskati (fotografskim postupkom) u 450 primjeraka.

5. U ovim djelima Glavinić nije sasvim originalan ali se ne može reći da ta djela nisu njegova. Kršćanski vjerski nauk on je solidno usvojio čitajući brojne bogoslovske knjige i svete oce i u svojim djelima učinio ga bliskim puku svojim jasnim, jedrim jezikom i uvjerljivim poredbama. Njegov način pisanja ili stil znatno je različit od današnjeg. Živio je u vrijeme baroka, u 17. stoljeću, pa se u njegovim sastavcima susreće dosta kiće nosti, koja je tada bila običajna. Ima stvari koje nas u njegovu izlaganju smetaju, kao što je unošenje simbolike gdje joj nije mjesto: (lav mu »zlamenuje« grijeh, medvjed – vrijeme, leo pard – smrt), ili navođenje citata latinski i hrvatski, što usporava i otežava čitanje, pretjerano razvrstavanje svega po bro jevima. Ipak, Glavinićev stil ima i znatan broj odlika, po kojima ga ni s kim ne možemo zamijeniti, toliko su osobno njegove. On stvaralački iznalazi usporedbe i reda ih u nizove koji se stu pnjuju. Njegovi izrazi, jedan za drugim, jednoliko se završavaju pa nerijetko osvajaju i samom svojom zvučnošću, iako daleko više svježinom i raznovrsnošću slika. Po tome se njegova proza izdiže, u djelima ove, nabožne, vrste, kao najbolja kod nas u to vrijeme.

6. Isto je tako značajan Glavinić i s obzirom na jezik. Iako je rođeni čakavac, on je boravio i na štokavskom i na kaj kavskom području a služio se i crkvenim staroslavenskim, pa u njegovu jeziku ima svih tih primjesa. Išao je za tim da bude razumljiv što većem broju čitalaca svog naroda, iako – u os novi – ostaje čakavac. Evo jedne njegove izreke, koju će bez muke razumjeti i svaki štokavac i kajkavac: »Oganj ima silu čistiti i sažgati: čisti zlato a žge drvo; tako i smrt telesna čisti dobre a žge zle« (Četiri poslidnja človika, str. 13). Naravno, ni su sve njegove rečenice tako jednostavne i pristupačne, ali ve lik ih je dio razumljiv.

Glavinić se potrudio i da smisli i dosljedni način pisanja. Dobrim ga je dijelom preuzeo iz kajkavskog odn. mađarskog načina. U poredbi s drugim tadašnjim piscima, njegov je način donekle i jednostavan, iako nama danas izgleda tegoban (npr. gore navedene riječi »žge drvo« on piše »sge damo«). Dakako to u naše vrijeme izgleda čudno, ali valja imati na umu da su u onom vijeku i drugi naši pravopisi bili barem jednako teški i da se na svaki trebalo tek naviknuti. Naš je pisac žrtvovao svoj domaći način pisanja, sličan talijanskom, da bi se približio sunarodnjacima na sjeveroistoku i da bi se ostvario zajednički pravopis. U tom pravcu Glavinić nastavlja nastojanja hrvatskih protestanata, kod kojih osuđuje samo njihovu nevjernost Kato ličkoj crkvi a divi se revnosti i upornosti kojom su širili svoje ideje pa ih u tome i nasljeduje. Zbog toga on svoja hrvatska djela ne piše glagoljicom, jer se je latinica, preko protestantskih knjiga, već probila i osvojila čitalačku javnost.

U svojim spisima i u svom životu Glavinić je iskren rodo ljub pa naglašava – u tadašnjoj kulturno nadmoćnijoj talijan skoj okolini – da je Hrvat i da se toga ne stidi. To ga nimalo ne smeta da ne istakne i slavensku solidarnost, iako je u tome znatno bliži stvarnosti nego njegov nešto mlađi suvremenik Juraj Križanić: ovaj je maštao o sveslavenstvu dok je ovom hrvatskom franjevcu prva briga bila da poveže rascjepkane hrvatske pokrajine, koje su naglašavale svoje zasebno a zaboravljale svoje zajedničko ime. Da nije bilo zrinsko-frankopanske tragedije g. 1671, ova nastojanja mogla su uroditi dva stoljeća prije Gaja objedinjavanjem u jeziku i pravopisu barem hrvatskih pokrajina i stvoriti hrvatski jezični uzorac ili, kako danas vole kazati, standard.

(Fra Ignacije Gavran: Putovi i putokazi, Sarajevo 1988, str.18-22)

IZVORI I LITERATURA:

P. Cvekan: Trsatsko svetište Majke milosti i franjevci njeni čuvari, Trsat 1985. 
Kr. Georgijević: Hrvatska književnost od 16. do 18. stoljeća u Sjevernoj Hrvatskoj i Bosni, Zagreb 1969. 
Zbornik proze XVI i XVII stoljeća, (Niz: Pet stoljeća hrvatske književnosti ), Zagreb 1972, str. 227 ss. Tamo je navedena i važnija literatura. Uskoro će izići i Radovi sa Simpozija o fra Franji Glaviniću, održanog 1986, u izdanju Jugoslavenske akademije.