Najave

Pridruži nam se

Želiš li biti franjevac Bosne Srebrene?
NA PUTU DO FRANJEVAŠTA

Fra Grgo Martić (1822. - 1905.

Ove (1991) godine izišla su u tri sveska "Izabranih djela" fra Grge Martića u nizu "Kulturno nasljeđe" I. P. "Svjetlost". Da su izdati svi spisi što ih je ovaj pisac napisao, ta bi djela obuhvaćala vjerojatno još triput toliko. Dugo smo čekali na ovo izdanje pa nam je ovo povod da se na ovu značajnu ličnost, o kojoj se dosta zna (ali još više ne zna) osvrnemo u "Svjetlu riječi"; ona je i danas u mnogočemu sporna. Ne možemo u ovom članku obuhvatiti sve pa ćemo se ovdje osvrnuti, nakon kratkog prikaza života i rada (1), samo na njegovo političko djelovanje (2) i na njegovo književno stvaranje (3).

1. Fra Grgo se rodio u Rastovači kod Posušja početkom g. 1822. Potječe iz siromašnih prilika, što se dobro vidi iz njegova opisa kuće u kojoj je proživio djetinjstvo i koja sliči bijednoj kolibi (veličine 5x4 metra). Kad mu je bilo osam godina, umre mu otac pa stric Rade preuzme brigu nad šestero siročadi. U svojoj dvanaestoj godini (1834) došao je u samostan u Kreševu, gdje je svršio i osnovne i nešto gimnazijskih nauka i tu s petnaest godina stupio u Franjevački red. Godinu dana iza toga otišao je u požešku gimnaziju, gdje se sve (pa i matematika) učilo na latinskom. Nakon toga krenuo je u Zagreb, gdje je svršio filozofiju, upoznao se s Gajem i drugim ilircima, a onda otišao u Mađarsku, u Stolni Biograd (Székesfehérvár) da studira teologiju. Svećenik je postao u Bosni na sam Božić g. 1844.

Bio je kapelan tri godine a onda župnik u Sarajevu, pa zatim u današnjem Novom Šeheru i onda opet u Sarajevu od g. 1856. do okupacije Bosne, iako je na kraće vrijeme išao i u Bugarsku i Rumunjsku a tri godine bio nastavnik mladim franjevcima u Kreševu (1857-1860) i ponovno župnik u Novom Šeheru (1860- 1863). Uskoro nakon okupacije, otišao je u Kreševo, gdje je kao umirovljenik ostao do svoje smrti, iako je ponekad odatle putovao u Dalmaciju i preko Save, pa čak i u Rim. Umro je 1905. u Kreševu i tamo je bio i pokopan.

Fra Grgo je bio vrlo bistar i vrlo marljiv pa je, uz svoj materinski jezik, govorio latinski, talijanski, francuski, turski, mađarski i njemački a razumijevao i neke druge jezike. Ujedno je upoznao književnost nekih od tih jezika, te povijest i suvremene prilike. Za života su ga mnogo cijenili i domaći i strani ljudi raznih vjera pa je dobivao značajna priznanja i pohvale. Stvarno je bio "jedna od rijetkih ličnosti bosanske prošlosti, ličnost svestrana i istinski velika i krupna po svom značenju za sudbinu napaćene kršćanske raje" (Lj. Maraković, g. 1930).

2. Kao pronicljiva, obrazovana i u saobraćaju s ljudima okretna čovjeka postavila je Franjevačka provincija fra Grgu da bude zastupnik katoličkih interesa kod turske uprave u Bosni. To je fra Grgo vrlo vješto obavljao: dobro se pazio s konzulima a kod vezira i turskih prvaka (npr. Omer-paše, Osmana Topal-paše, Safvet-paše, Huršid-paše pa čak i kod Hadži-Loje) imao ugleda i utjecaja. Nastupao je da zaštiti ne samo katolike, nego i pravoslavne pa i muslimane. Četvrtkom, kad bi se održavao medžlis (skupština), u avliji njegova župnog stana znalo se okupiti po pedeset ljudi koji su tražili da ih fra Grgo zaštiti. Neke je izmakao čak ispod vješala ili od druge kakve smrti a mnogima je pomogao da dobiju pravo. To je bilo istinsko politično djelovanje u svom plemenitom obliku, bez traženja dobiti ili nastojanja oko vlastitog uspona.

Iako nije bio na vlasti, bio je pri vlasti pa je morao zauzimati stav i u nacionalnim i u političkim pitanjima.

U svojoj mladosti on je bio žestok ilirac pa je tako i zastupao široko narodno jedinstvo, onako kako su ga ilirci shvaćali. Pisao je jednako u hrvatskim kao i u srpskim listovima, marljivo je čitao i Jovana Rajića i Dositeja, i S. Milutinovića i L. Mušickog, pa je u mladosti poprimio čak i mnogo slavenosrpskih riječi na štetu svoga materinskog jezika (npr.: polezno, soveršeno ponjatie, sireč, prevozilazi, položeniem fizičeskim i političeskim", da navedemo samo nekoliko izraza iz njegova članka "Hercegovci", napisanog kad mu je bilo dvadeset godina).

Kad je zašao u zrelije godine, oko 1866, njegov se stav mijenja pa se on okreće prema hrvatskom državnom pravu, ali nimalo ne napušta stav dobrosusjedstva prema pravoslavnim i muslimanima. Što je moglo biti uzrok tome? U "Zapamćenjima" on sam navodi da se poslije 1860. po Bosni razmahala srpska propaganda svojatajući Bosnu za Srbiju i za "Dušanovo carstvo". Za to on nije mogao biti. Sličan stav prema srpskim težnjama izrazit će u to vrijeme i fra Antun Knežević: želimo oslobođenje od tuđeg pritiska a ne da nas opet drugi pritisne "ma i brat bio".

Taj Martićev stav doći će na vidjelo osobito prilikom održavanja Berlinskog kongresa g. 1878. Tih godina Rusija je vojnim nastupima bila prisilila Tursku da s njom sklopi Sanstefanski mir, kojim je - uz brojne prednosti za samu Rusiju - bila stvorena velika Bugarska a djelomično su bile proširene i Srbija i Crna Gora; u Bosnu taj mirovni ugovor nije dirao. Europske sile bile su protiv takvog širenja Rusije i njezina upliva pa su sazvale kongres u Berlin, gdje je - među ostalim - trebalo raspravljati i o sudbini Bosne i Hercegovine. Postojale su dvije struje: Srbija i Crna Gora preko svojih zagovornika izrazile su volju da se Bosna spoji sa Srbijom a Hercegovina sa Crnom Gorom a Austrija je željela da se te pokrajine pridruže Monarhiji.

S berlinskog kongresa poslao je ministar Andrássy (č. Ondraši) austrijskom generalnom konzulu u Sarajevu brzojav, kojim je priopćio da pristalice srpskih težnji tvrde da nitko u Bosni ne želi Austriju, pa čak ni katolici. Zatražio je od generalnog konzula da se katolički zastupnik u Bosni izjasni o tom srpskom traženju i težnji. Na to je konzul otišao Martiću i ovaj je dao pismenu izjavu protivnu srpskim težnjama. Rekao je da "Srbija iza sedamdeset godina svoje uprave u svojoj zemlji nije napredovala" i da je ona "tako intolerantna (= nesnošljiva) prema katoličanstvu, da dosada nije dozvolila sagraditi nijednu katoličku crkvu". Ako - po svoj prilici - i nije ova izjava bila presudna za odluku Kongresa da se Bosna preda Austriji da ona u njoj zavede red, ona odlično pokazuje kakav je bio Martićev stav tih godina. I Strossmayer i Rački bili su bijesni što je on tako postupio pa su ga nazvali kukavicom i izdajicom, Judom, iako se kasnije đakovački biskup s njime pomirio. Martić se, kako se čini, uvjerio da Srbija prihvaća jedinstvo s drugim slavenskim narodima tako da im ona bude gospodar; to je doživio i širokogrudni Jukić, koji je predlagao da kršćani i hrišćani (Hrvati i Srbi) stvore vlastitu zajedničku školsku zakladu pa su to Srbi odbili. Martić nije bio za srpsku hegemoniju pa naravno nije bio ni za austrijsku. Ipak se nadao da će u Monarhiji Hrvati i drugi Slaveni prije ili kasnije doći do ostvarenja svojih narodnih težnji. U građanskom suživotu s pravoslavnima u Bosni fra Grgo je bio izvanredno snošljiv: kad je konzul Atanacković (pravoslavac) ležao na smrtnoj postelji, upravo ga je on nagovorio da primi svete tajne prema obredima svoje crkve; tako je nastupio i prilikom pokopa Hadži-Kove Despića moleći za njega u pravoslavnoj crkvi; u svojoj sarajevskoj realci propisao je da se uči i upotrebljava jedno i drugo pismo i da se primaju učenici bez obzira na vjeru; on je preporučio Turcima da prihvate za episkopa prognanog Serafima Perovića; branio je Vašu Pelagića; velikim pohvalama uzdiže pravoslavnu crkvu u Mostaru i druge samostane i crkve; g. 1882. lijepo poziva na slogu i ljubav "Neka ljubav razavrže sveta, - Što je mrazba uvriježila kleta". - Nasuprot tome Stevo Petranović postupio je upravo kao da želi fra Grgi ukinuti glavu kad je - u doba Hadži- Lojina bezvlađa - rekao "Turcima" da je fra Grgo "predao Bosnu Austriji... nitko drugi nego fra Grga Martić"!

3. Danas spominjemo fra Grgu uglavnom kao književnika.

Njegovo je književno djelo golemo pa se računa da je ispjevao više od sto tisuća stihova, napisao na tisuće pisama i uspješno se okušao u prozi. U stihovima su najpoznatiji njegovi "Osvetnici", sastavljeni od sedam cjelina, u kojima je opjevao borbe u Bosni i Hercegovini u 19. st. Znatno kraći su "Posvetnici", u kojima veliča duhovne velikane - sv. Franju i druge istaknute likove Franjevačkog reda. Uz njih valja navesti propali ep "Osmanidu" te mnogobrojne prigodnice i u stihovima opjevana putovanja. Najvažnije djelo u prozi su njegova "Zapamćenja" a postoje i brojni prijevodi odn. prepjevi npr. Homerovih pjesama, Racineove "Ifigenije" i Chateaubriandovog "René-a" ("Bijedni Novak") i dr.

U svoje vrijeme fra Grgino je djelo javnost oduševljeno prihvatila a kritičari (npr. Č. Jakša, N. Andrić) o njemu su izrekli laskave ocjene. S vremenom su pohvale postajale umjerenije i suzdržanije (T. Alaupović) a nakon I . svjetskog rata Antun Barac je njegovom djelu odrekao estetsku vrijednost i cijenio ga samo kao književni dokumenat svoga vremena.

Očigledno je da su krajnji sudovi i ovdje pretjerani. Da bismo bili pravedni, valja uvažiti vrijeme i okolnosti nastanka ovih djela. Treba se sjetiti da je Barac dovodio u pitanje pravu pjesničku vrijednost čak i spjevu " Smrt Smail-age Čengića", što je malo tko (ako itko) prihvatio. U vrijeme kad je fra Grgo pisao, na najvećoj cijeni bila je narodna pjesma: smatralo se da za njom treba ići kao za uzorom. To je upravo i fra Grgo htio, samo je po vrhu želio da narodni deseterački izraz obogati i oplemeni srokovima i raznim drugim sredstvima. Tako je razumljivo što je njegova poezija bila oduševljeno pozdravljena. No romantizam je već u doba kad je Martić pisao u Europi zamro pa novija generacija neće prihvatiti ove zastarjele, staromodne stihove.

Pokušajmo istaknuti ono što je slabo odn. nedovoljno dobro u fra Grginom pjevanju i ono što valja i što predstavlja dobit za hrvatsku književnost.

Na prvom mjestu, bolje bi bilo za Martićevo djelo da je ono manje opsegom i da je fra Grgo bio stroži prema sebi kad je objavljivao svoje stihove. Neusporedivo je bolje iznijeti pred ljude tisuću kvalitetnih stihova, od kojih svaki može izdržati kritiku, nego sto tisuća, među kojima ima više od polovice osrednjih i jeftinih, ili takvih u kojima pjesnik olako sebi dopušta slobode (npr. "odavode roblje" mjesto "odvode", da navedem samo jedan primjer mjesto stotine). Fra Grgu je na to preobilje zavela njegova upravo začudna lakoća kojom je pravio stihove. To preobilje uzrok je razvučenosti njegova izlaganja, koje današnjem čitaocu "ide na živce".

Umjetničko djelo mora biti cjelina, u kojoj svaki dio ima svoje nužno mjesto i pomaže da se istaknu drugi dijelovi i ostvari sklad svih. Kod Martića, u njegovim "Osvetnicima" , te cjeline nema: nema ni iste idejne osnove, niti jednog glavnog junaka, a pogotovo nema međusobno povezanih radnji koje bi išle prema konačnom raspletu. Ispravnije bi bilo promatrati pojedine dijelove "Osvetnika" kao zasebne cjeline; tada se npr. "Obrenov" "Luka Vukalović" mogu prihvatiti kao zaokružene tvorevine.

Iako je jezik u "Osvetnicima" neusporedivo bolji i čišći nego u mladenačkim člancima, i tu ima teško razumljivih riječi, čak i za čitaoca jezično školovana i budna duha. Evo nekoliko primjera: lih -lisac, proćka - milost, na krač pasti - onemoćati, hira - sreća, babor - vrsta zmije, da i ne spominjemo razna zametanja riječi.

Fra Grgo hoće - prema vlastitoj izjavi - da i u epskom pjevanju bude vjeran historičar. No umjetničko djelo ima svoje unutarnje zakone; ono nije fotografija nego stvaralačka novost pa tako pisac, kad ide za točnošću, pretvara svoje djelo u kroniku mjesto u pjesmu.

Nakon ovih negativnih crta, istaknimo i ono što je u Martićevom pjevanju pozitivno.

Nema sumnje da u njegovom djelu ima nekoliko uspjelih pjesničkih cjelina (npr. Obrenov, Luka Vukalović, Žalosna pjesma F. Jukiću, Putovanje u Dubrovnik). One mogu dostojno predstaviti Martića kao pjesnika. I u ostalim dijelovima nađe se dosta sretnih stihova pa i većih odlomaka, kojima je teško odreći vrijednost zbog jezgrovitosti i izražajnosti njegovih izričaja, zbog sretnih metafora i zbog snažna stvaralačkog jezika, zbog blistavih opisa prirode.

Vjerujem da je nepravedno pri ocjenjivanju Martićeva djela uzimati kao mjerilo Gundulića ili Mažuranića, kako to neki čine. Ovaj ih pjesnik ne mora doseći svojim kvalitetama a da ipak bude valjan pjesnik. Ima cvijeća raznih oblika i boja i ne bi valjalo kad bi na svijetu postojali samo ruže i karanfili.

Fra Grgino prozno djelo "Zapamćenja" predstavlja ne samo dragocjene povijesne zapise nego je i literarno značajno, mjestimice izvanredno živo ("Ali banu ćehaja ... i oni nagnu preko Zvornika ...; uto obori ršum ... jer se mutilo niz Krajinu ...; da to providi ...; a ono pukne glas da se pritajio ...; tu ih sputa petoricu ..."). Fra Grgo priča jezgrovito i jedro i prikazuje sudbine Gustava Gaala, I. F. Jukića, Omer-paše, Osmana Topal-paše, Atanackovića i tolikih drugih tako da se njegovo izlaganje napeto prati.

Stoga se lako možemo složiti s Mithatom Begićem (Raskršća IV , 163) da je upravo fra Grgo glavni bosansko-hercegovački pisac svoje epohe. Osim toga, njegova poezija potpuno je odgovarala svom mjestu i vremenu, ljude ispunjavala oduševljenjem i borbenošću i tako dobro ispunila svoj dug u svoje vrijeme.

(Fra Ignacije Gavran: Putovi i putokazi II, Livno str. 55-60.)

IZVORI I LITERATURA:

Jedno i drugo je opširno navedeno u Godišnjaku Instituta za izučavanje jugoslovenskih književnosti u Sarajevu /autor Boris Ćorić/, knj. II , str. 197-217, zatim A. S. Kovačić: Biobibliografija franjevaca Bosne Srebrene, Sarajevo 1991, Usp. također "Izabrana djela", izdanje "Svjetlosti", Biblioteka "Kulturno nasljeđe", Sarajevo,1989, sv. I-III.