Najave

Pridruži nam se

Želiš li biti franjevac Bosne Srebrene?
NA PUTU DO FRANJEVAŠTA

Fra Petar Soljanin (1550. - 1623.)

O fra Petru Soljaninu malo bismo što znali, da ga papa Klement VIII . nije poslao u Bugarsku da tamo radi kao misionar. Znali bismo samo za njegovo prezime "Zlojutrić", iako se on potpisivao "Salinates" (= Soljanin) tj. iz Soli ili Tuzle i nadalje da je bio provincijal Bosne Srebrene od 1589. do 1592. Ne znamo ni sada točnu godinu njegova rođenja (negdje oko 1550), pa ni mjesto njegova školovanja (negdje u Italiji, jer dobro piše talijanski), ni mjesta drugih njegovih službi (kapelanske, župničke i, možda, gvardijanske ili profesorske). Za nas je on zasjao tek u drugom dijelu svog života, kad mu je bilo 45-50 godina života, kao misionar Bugarske.

1. Sveta je Stolica u drugoj polovici 16. stoljeća poslala nekoliko svojih izaslanika u Bugarsku da izvide kakvo je tamo vjersko stanje katolika. Javili su da se ti malobrojni potomci Sasa (= rudara) i dubrovački trgovci. Kazali su da ima i znatan broj tzv. pavlićana u srednjoj Bugarskoj (oko Plovdiva i sjeverno od njega) ali da golema većina Bugara pripada pravoslavlju i dijelom islamu. O pavlićanima su rekli da su krivovjerci: iako sami sebe smatraju čistim predstavnicima "rimske vjere", ne poznaju sakramenata a od križa zaziru i bježe jer ga smatraju (kao i svete slike) idolopoklonstvom; imaju, istina, evanđelja ali ih tumače na svoj način.

Papa Klement VIII . poslao je tada 1595. fra Petra Soljanina s još nekoliko bosanskih franjevaca da u Bugarskoj učvrsti katolike, da izvede na pravi put pavlićane i da pokuša privesti jedinstvu pravoslavne. Fra Petar se spremno odazvao tome i poveo sa sobom veći broj braće. U prvo vrijeme najviše je neumorno radio na obraćanju pavlićana, koje su i Turci i pravoslavni podjednako progonili i prezirali. Išao je od sela do sela (s lijepim imenima: Peti kladenci, Trničevica, Brestovac, Bjelane itd.) i obraćao kako gdje: negdje čitavo selo po nekoliko stotina duša, a negdje nikoga. Ukupni uspjeh kod toga vjerski zapuštenog svijeta bio je znatan, ali je rad oko toga bio vrlo težak. Pavlićani su imali neke zasebne kuće (kao crkve), u koje bi donosili jela i pića pa se tamo gostili, svirali, pjevali i igrali - i to su smatrali bogoštovljem. Pri tome je, naravno, dolazilo i do opijanja i svega onog što ga prati. Oni su bili potomci manihejskih krivovjeraca, koje su bizantski carevi bili protjerali iz Armenije i visoke Sirije a neki svećenik Petar, zvani Bogumil, oko 950, dao im je i novo ime i nov oblik vjere. Svi pokušaji vladara iz Carigrada da ih obrate ostali su bez uspjeha. Kad su došli Turci, jedan dio njih je prešao na islam a ostali su nastavili živjeti kao i dotad. - Nakon što bi ih fra Petar obratio i pokrstio, ostavio bi u nekim selima svoje sudrugove da nastave započeti rad. - Razumljivo je da je - uz ovaj posao - nastojao učvrstiti u vjeri one malobrojne katolike po gradovima.

2. God. 1600. zaputio se je fra Petar u Rim da papi podastre izvještaj o radu i stanju misije. Papa ga je vrlo srdačno primio, imenovao ga je sofijskim biskupom, dao mu razne ovlasti i poslao ga da i dalje djeluje.

Njegov se rad od 1601. do 1622. sastojao u razvijanju onoga što je već bio započeo. To njegovo djelovanje kretalo se u tri pravca.

Da bi potpuno i čvrsto obratio pavlićane, odabrao je između njih (ali i drugih Bugara) neke mladiće i poslao ih u Rim da uče bogoslovlje u Klementovu kolegiju. To stvaranje domaćeg klera odmah od početka bio je izvanredno razborit čin. Neki od tih mladića postali su kasnije najistaknutiji predstavnici bugarskih katolika u 17. st. kao što su kasniji biskupi fra Ilija Marinov, fra Petar Bogdan Bakšev a izgleda i biskup Filip Stanislavov, pisac prve tiskane bugarske knjige "Abagar" (g. 1648).

Za trajno djelovanje među vjernicima trebalo je imati stalna uporišta. Stoga je fra Petar osnovao četiri samostana: u Ćiprovcu, Železnoj, Kopilovcu i Klisuri, a isto tako i devet župa. Naravno, u mnogim mjestima nije mogao postaviti svećenike jer ih nije imao pa su svećenici u njih naizmjence dolazili a vjernici bi išli onamo gdje će se držati misa. Osnovao je i neke vrste sjemeništa za redovničke i svjetovne svećenike pa je iza sebe ostavio, uz tridesetak svećenika, i dvadeset klerika. Iskorijenio je mnoge zle običaje među pavlićanima ali i među ranijim katolicima, koji su dosta vremena bili zapušteni. Brinuo se za vjersku pouku.

Najmanje podataka imamo o njegovu radu na približavanju pravoslavnima. Iz susjedne Vlaške, vojvoda Radul, iako sam pravoslavac, zamolio ga je da otvori samostan na njegovu području (u Trgovištu). Dok je djelovao po Srbiji, on je, kako izgleda, raspoložio neke od pravoslavnih crkvenih ljudi da se približe Katoličkoj crkvi. Inače su bugarski pravoslavci krivim okom gledali katolike; biskup fra Ilija Marinov (nasljednik fra Petrov) tvrdi da su oni bili više neprijateljski raspoloženi prema katolicima negoli i sami Turci.

Fra Petrovi uspjesi među pavlićanima izazvali su zavist i kod Turaka i kod pravoslavnih. Ovi su zadnji podbadali i podmićivali Turke da misionare proglase uhodama poslanim od pape i od Španjolaca. Sam se fra Petar (g. 1611) tuži osobito na sofijskog arhiepiskopa da se trudi potčiniti katolike pod svoj obred ne samo klevećući ga pred Turcima nego i mitom: pokušao je, nudeći mu veliku svotu, kupiti i njega osobno, da mu se zajedno s pukom podloži. Drugom zgodom (1610) došao je, s kadijom i mnoštvom Turaka, sam sandžak-beg, koji se zakleo da će ubiti najprije fra Petra pa onda ostale kršćanske prvake a ostale, ustrašene, opljačkati. Fra Petra je spasilo to što je uza se imao sultanove dozvole. Ipak je valjalo dati i darove i kod kadije zavesti spomenute isprave; nije uzalud dolazio iz Bosne, gdje se na taj način spašavao život i osiguravala kakva-takva mogućnost vjerskog djelovanja.

God. 1622. odlučio se fra Petar da ponovno ode u Rim i da papu izvijesti o stanju misije te providi njezinim potrebama. Na povratku iz vječnog grada navratio se u svoj zavičaj i tamo, u Gradovrhu nedaleko od Tuzle, preminuo 4. travnja 1623.

Zanimljiva je bilješka fra Nikole Lašvanina o onom što se dogodilo iza njegove smrti. On veli: "zato /Turci/, scineći da je umro u manastiru, udilj /= odmah/ vrgoše u sindžir /= okove/ i na muke fratre da dadu blago biskupovo, koje, govorahu, da je iznio od pape. I zato fratri dadoše 2000 talira i manastir pust ostaviše" (Ljetopis, Sarajevo 1981. str. 240).

Suvremenici hvale kod fra Petra izvanrednu prijaznost u općenju, čestitost života, te njegovu učenost i revnost. Njegovi su ga učenici i nasljednici smatrali blaženim; među blažene uvrštava ga i Franjevački martirologij.

Fra Petar nije bio, kao što smo rekli, na ovom poslu sam, nego je sa sobom poveo i niz suradnika, od kojih nekima znamo i ime, npr. fra Luki, sinu Matinu, koji mu je bio četiri godine generalni vikar. On je uskoro stvorio i četicu domaćih (bugarskih) suradnika- fratara; njima je on bio ne samo biskup, nego i redovnički poglavar. Iza njegove smrti, oni će postati samostalna bugarska kustodija. No Bosanci će sve do kraja stoljeća surađivati s bugarskom misijom i dati joj značajne radnike npr. fra Marka Bandulavića, biskupa, ili fra Pavla Bošnjaka, kojega Franjevački martirologij također uvrštava u blaženike, i dr.

3. Kakva je bila kasnija sudbina ovih bugarskih katolika? Započelo je vrlo dobro ali nastavak nije bio sretan. S bečkim ratom (1683-1699) nikla je i u srcima Bugara nada da će se osloboditi turskog gospodstva. Ona je osobito porasla kad su čuli da je austrijska vojska osvojila Beograd. I pravoslavni Bugari željeli su oslobođenje: računajući na njih i na napredovanje Austrijanaca, katolici su digli 1688. ustanak u ćiprovačkom kraju. Međutim, nije bilo prave stege u ustaničkoj vojsci pa su joj Turci u prvoj bici nanijeli težak poraz. Nakon toga, pravoslavci su se povukli pa je ustanak uskoro bio svladan. Turci su iskalili svoj bijes na katoličkim naseljima: je li netko bio iz Ćiprovca, bio je odmah ubijen ili zasužnjen. Samostani i crkve bili su razoreni. Od katoličkog življa na ovom području spasila se tek jedna trećina i to bijegom preko Dunava u Vlašku i Mađarsku. Nadali su se s početka vratiti odande u svoj zavičaj, ali preokreta na bolje nije bilo. Preostali katolici u zemlji (uglavnom - obraćeni pavlićani) ostali su bez svećenika; kroz više od šezdeset godina nije bilo moguće vršiti pastorizaciju s ustaljenih mjesta. Tek potajno i povremeno posjećivali su ih franjevci sa sjevera pa nije čudno što su se neki od njih povratili pavlićanstvu a neki prigrlili pravoslavlje. Bečki rat je bio i ovdje, kao i u Bosni, poguban za Katoličku crkvu.

Sto godina kasnije, za vojne Josipa II . protiv Turaka, opet je zasinula nada u slobodu i opet ih iznevjerila pa je to ponovno dovelo do iseljavanja dijela katolika. K tomu ih je, g. 1812. i 1828-1829. znatno prorijedila kuga, pa je i svećenika ostalo tek malo. Do neke vrlo skromne slobode pod Turcima došlo je tek 1848. a posve su se oslobodili 1878.

Unatoč svim tim udarcima, za vrijeme II . svjetskog rata (1944) bilo je u Bugarskoj 57.000 katolika; od tog broja većina ih potječe od obraćenih pavlićana. Tada je u Bugarskoj djelovalo nekoliko redova i kongregacija: pasionisti, augustinci, kapucini, franjevci, isusovci, bazilijanci i mnogo redovnica, koje su držale brojne škole i internate i radile po bolnicama. Među njima bile su i naše milosrdnice iz Zagreba i sestre sv. križa iz Đakova. Katolici su izdavali i svoj list "Istina" a postojala su i tri mala sjemeništa.

Nakon II . svjetskog rata, god. 1948. izgnani su iz države svi strani svećenici, redovnici i redovnice, zatvorene su vjerske škole i internati, zabranjeno je poučavanje vjeronauka po školama i dušobrižništvo po bolnicama, bila su nacionalizirana crkvena pokretna i nepokretna dobra. Vlasti su zabranile dopisivanje s organizacijama i osobama izvan zemlje osim uz potrebnu dozvolu ministarstva. Vjerske zajednice i redovi koji imaju svoje sjedište u inozemstvu nisu prema zakonu više mogli otvarati svoje kuće u Bugarskoj. God. 1953. bugarske su redovnice morale preći u svjetovni stalež, sjemeništa su bila zatvorena a zabranjena je i "Istina". Uporedo s tim, došlo je do masovnih zatvaranja katolika i svećenika i do velikih procesa i osuda. Od znatnog broja svećenika (127 iz god. 1944), petnaest godina kasnije (1958) ostalo ih je nešto oko jedne četvrtine.

4. Nakon ovih "udaraca sudbine" čovjek se upita: zašto su se toliki misionari trudili, kad je tolika muka pala u vodu?!

Nije pala u vodu! I pored svih golemih iskušenja, katolici su se održali kroz više od tri stoljeća kao živa zajednica. Kroz to vrijeme nastupilo je desetak pokoljenja i svakome od njih sjala je vjera kao putokaz kroz život i bila mu izvor nade i utjehe. Nadajmo se da će i sadašnja vatrena kušnja proći.

Ali, i da je sav apostolski trud fra Petra i njegovih suradnika i sljedbenika propao, to mu ništa ne bi oduzelo od njegove unutarnje vrijednosti. U Božjim se očima ljudski trud ne mjeri po uspjehu nego po uloženoj ljubavi i zalaganju. A njih je u ovog misionara i njegovih sudrugova bilo mnogo.

(Fra Ignacije Gavran: Putovi i putokazi II, Livno str. 25-29.)

IZVORI I LITERATURA:

Dr. Petar Balan: Katolička crkva i Slaveni u Bugarskoj, Srbiji, Bosni i Hercegovini, Zagreb 1881. 
Dr Ivan Dujčev: Bosansk franjevci u Bugarskoj do ćiprovačkog ustanka, separat iz Franjev. vijesnika, g. 1938, Beograd. 
Eusebius Fermendžin: Acta Bulgariae ecclesiastica, Monumenta J. A., vol. 18, Zagreb 1887. 
Bilan du monde, 2. sv., Tournai 1964. 
Dominik Mandić: Franjevačka Bosna, Rim 1968. 
Julijan Jelenić: Kultura i bosanski franjevci, 1. sv., Sarajevo 1912, str. 147 s. 
Annales Minorum, tom. XXIII, ad. ann. 1595 /n. 76/, ad. an. 1596 /n. 82/, ad. an. 1600, n. 4.