Najave

21.11.2019. Dobrinja - Sarajevo

Pridruži nam se

Želiš li biti franjevac Bosne Srebrene?
NA PUTU DO FRANJEVAŠTA

Fra Ignacije Strukić (1860. - 1906.)

Iz naše bliske bosanske prošlosti čini mi se vrijednim predstaviti čitaocima "Svjetla riječi" lik fra Ignacija Strukića. Iako je kratko živio, uradio je, čini mi se, i u ljudskim očima posla za dvojicu pa i više ljudi. Prikazat ću njegov život i ličnost (1), njegovo odgojiteljsko djelovanje (2), njegov spisateljski rad (3) i, napokon, njegov apostolat (4).

1. Fra Ignacije se rodio u Kreševu g. 1860. a u tom je mjestu, nakon 46 godina, i umro (1906). Osnovnu i srednju školsku spremu dali su mu kreševski franjevci a bogo sloviju je studirao u Mađar skoj, u Ostrogonu. Franjevcem je postao g. 1876. a sveće nikom 1883. Služio je najprije tri godine kao kapelan u Kreševu, zatim pet godina kao nastavnik Franjevačke gimna zije u Gučoj Gori i tri godine kao učitelj (meštar) novaka u Fojnici (1888-1891). Odatle ga je kroz tri godine uzeo sebi za tajnika novi provincijal fra Andrija Buzuk u Sarajevu. Odmah nakon te službe postao je nastavnik na osnovnoj i višoj djevojačkoj školi u Sarajevu i tako djelovao oko deset godina. Ujedno je primio na sebe i uređivanje polumjesečnog lista "Franjevački glasnik" kroz blizu punih šest godina. Organizirao je "Društvo za gradnju crkve sv. Ante u Sarajevu", zatim dobrotvornu ustanovu "Kruh sv. Ante" i naveliko po Sarajevu i po cijeloj Bosni širio Treći red sv. Franje i držao pod praznicima pučke misije. Zbog tih napora (čestih propovijedi i ispovijedi) teško je obolio pa su ga poglavari poslali u Egipat, ne bi li mu tamošnja klima pomogla. Bilo je to uzalud - čekala ga je rana smrt.

Strukić je bio bistar i dobro obrazovan a vladao je, uz odlično poznavanje latinskoga, mađarskim, njemačkim, talijanskim i, nešto skromnije, francuskim jezikom. Bio je čuvstvene naravi ali ujedno i jake volje i vrlo radin; budući da je bio nenametljiv i topao, uživao je simpatije, poštovanje pa često i ljubav onih koji su ga poznavali.

Od njegovih napisanih i izdatih djela treba istaknuti Povjestničke crtice Kreševa i franjevačkog samostana, Serafinska Palestina, Put k savršenosti kršćanskoj i Učenik Isusov. Tih 1600 stranica nije malo; ali tome treba dodati i njegovo uređivanje "Franjevačkog glasnika" kroz nepunih šest godina (2008 stranica). Može se uzeti dobra petina toga teksta (potpisanog i nepotpisanog) potječe iz pera ovog urednika, osim što je on morao organizirati suradnju, vršiti ispravke i raditi sa tiskarom.

2. O odgojiteljskom djelovanju mladoga Strukića dok je bio kapelan u Kreševu nije, koliko znam, ostalo ništa zapisanog; kakvo je ono bilo, možemo naslućivati iz njegova kasnijeg rada.

Kao nastavnik (lektor) Franjevačke gimnazije u Gučoj Gori zasjao je Strukić, prema svjedočanstvu njegova učenika fra Arkanđela Brkovića, kao "savršen nastavnik i uzoran učitelj"; učenici su ga poštovali i ljubili jer ih je ne samo učio nego im i volju poticao na dobro.

Dok je bio učitelj - meštar - franjevačkih novaka, pokazala se njegova "redovnička čednost, razboritost i bistroumnost, očinska ljubav, učenost a i mudra strogost". Za potrebe svojih gojenaca sastavio je razmatranja za svaki dan preko godine, ali su ona, nažalost, ostala netiskana, iako ih je sam Strukić smatrao svojim najljepšim djelom; u to su bili uvjereni i neki drugi koji su ih poznavali. On se - veli fra A. Brković - poput oca trudio da svojim gojencima ulije pravi redovnički duh i da im riječju i primjerom pokaže njihovo pravo zvanje.

I dok je bio nastavnik u Sarajevu, trudio se što je više mogao da mladež oduševi za vjeru i da je očuva od zla upliva i usmjeri na iskrenu pobožnost, na moralno i rodoljubno djelovanje. Stoga su ga i crkvene vlasti cijenile; uživao je poštovanje ne samo franjevaca nego podjednako i biskupijskih svećenika.

Nije mu bilo dovoljno govoriti o tome kakva treba biti mladež samo u školi i crkvi nego je za učenike i učenice sastavio dobar priručnik-molitvenik "Učenik Isusov". U njemu je pružio vjersku pouku, dogmatsku i moralnu, zajedno s praktičnim uputama o kršćanskom životu. Upleo je u izlaganje i prikaz mjesta u Svetoj zemlji (na 40 i više stranica). U drugi dio knjige stavio je molitve i duhovne pjesme. Iako ponekad ima i štošta legendarnog u izlaganju, ipak je to djelo, nadahnuto iskrenim proživljavanjem vjere, moglo biti vrlo korisno mladeži kojoj je bilo namijenjeno. Djelovanje putem knjige po svojim učincima je trajnije od usmenog izlaganja, jer se knjiga - u nekim svojim dijelovima - upotrebljava svakog dana.

3. Već je spomenut Strukićev spisateljski rad. Potrebno je međutim i posebno se osvrnuti na dva njegova veća djela, oba izdana kao knjige 1899.

a) "Serafinska Palestina" nosi naslov koji neiskusna čitatelja dovede u zabludu. Zbog naziva "Palestina" on pomisli da se radi o Svetoj zemlji "Izraelu". I riječ "Serafinska" prosječni čitatelj ne razumije da znači "franjevačka". Pod "franjevačkom svetom zemljom" pisac misli na domovinu sv. Franje, Italiju, pa je ova knjiga putopis po Italiji, posebno po onim mjestima gdje je živio sv. Franjo. Ipak, valja dodati, od 364 stranice ove knjige, samo 54 otpadaju na Asiz i Alvernu, dok najveći dio zauzima opis Rima pa onda Loreta, Napulja, Pompeja, Firence, Padove i Venecije.

Ovo je, dakle, putopis po Italiji. Pisac pruža mnogo dobrih i korisnih obavijesti o zgradama i spomenicima na koje nailazi i uz to podsjeća na brojne događaje vezane uz njih ili uz osobe koje su ih stvarale. Budući da računa s običnim čitaocem, on se s dosta uspjeha trudi da bude jednostavan i izbjegava, koliko može, stručne nazive. Njegovo divljenje često izazivlju dimenzije i materijal od kojeg je nešto napravljeno a manje umjetnička kvaliteta djela. Ne treba da se tome čudimo jer mu je putopis hodočasnički a ne estetski. Upravo kao hodočasničke bilješke ovo djelo predstavlja uspjeh. U njemu se očituje piščevo oduševljenje za vjeru, njegova zagrijanost za ono što je sveto; treba samo vidjeti njegov opis Koloseja ili katakomba, ili mjesta na Alverni, Asizu i Loretu. Zanosno i toplo prikazao je svoj rastanak s gradom sv. Franje i Alvernom. Ipak, valja napomenuti da njegov nekritični odnos prema brojnim relikvijama i neprovjerenim anegdotama umanjuje dojam ovog inače iskrenog izlaganja. Isto tako on pokazuje određenu skučenost pogleda i s obzirom na nage kipove: ne može a da u nekim od njih, ne vidi naprosto povredu stida i da im zbog toga čak i zaniječe umjetničku vrijednost (npr. Loggia dei Lanzi u Firenci)!

Oprema ove knjige, sa svojim brojnim često uspjelim ilustracijama, dobrim tiskom i papirom, podiže vrijednost ove knjige.

b) "Povjestničke crtice Kreševa" zadale su piscu, po vlastitom priznanju, velikih i neočekivanih poteškoća. Stoga se on vjerojatno i odlučio da u naslovu stavi riječ "crtice" umjesto "povijesti"; bio je svjestan koliko je stvari morao prikazati sasvim kratko ili ih naprosto izostaviti, jer za njih nije imao podataka. Služio se s dosta drugih prikaza bosanske povijesti ali i s lijepim brojem izvornih dokumenata, osobito s franjevačkim ljetopisima. Pri tome znatan dio knjige zauzima prikaz općeg stanja crkve u Bosni a prikaz povijesti samog Kreševa relativno malen dio. Nije to njegova krivnja: prema stanju izvora u njegovo vrijeme jedva bi i netko čija je struka povijest i koji se trajno bavi njom mogao o Kreševu napisati mnogo više od njega. Upravo je zbog te oskudice sačuvanih povijesnih podataka on odlučio da u "povjesne crtice" unese i geografske podatke o tom kraju i da prikaže život i običaje katoličkog puka u njemu te stanje župa kreševskog samostana. Ovdje je donesena opsežna građa ali pravi povijesni prikaz ovog lijepog mjesta treba tek napisati. Pojedinosti su lijepe tako, među ostalim, i prikaz likova biskupa Delivića i Botoš-Okića ili provincijala fra Andrije Kujundžića. Začudno, o Barišićevoj aferi, koja je znatno povezana s Kreševom, čitalac se ne može gotovo nikako obavijestiti.

4. Dok je bio u Sarajevu, fra Ignacije Strukić vodio je mnoge pothvate ali se najviše istakao širenjem III. svjetovnog reda sv. Franje. Oduševljeno je prihvatio poziv pape Leona XIII . da se pomoću te ustanove radi na obnovi kršćanskog života. O tome je on dosta i pisao (usp. Franjevački glasnik g. 1895. i dr.) ali je pod praznicima neumorno obilazio bosanske franjevačke župe, propovijedao i nagovarao ljude da stupe u III. red. Revnom zauzimanju njegovu i nekolicine drugih treba pripisati što se ta ustanova u Bosni toliko proširila: g. 1895. imala je 3950 članova a g. 1906. više od 7000.

I ovaj put praktični i revni Strukić odlučio se djelovati u tom pravcu i knjigom "Put k savršenosti kršćanskoj ili Treći svjetovni red sv. oca Franje Asiškoga". To opsežno djelo jest neke vrste suma pobožnosti kršćanskoga puka u Bosni. Sastoji se od povijesnog prikaza franjevačkog pokreta a napose nastanka III. reda, zatim od pravila III. reda i njihova tumačenja i trećoredskog obrednika. Knjiga pruža upute kako se može postati bolji ("savršeniji") kršćanin. Napokon se govori o raznim pobožnostima, općenito kršćanskim i onima koje su svojstvene III. redu, donose se svagdanje i prigodne molitve, izlaže nauk o sv. sakramentima i njihovom plodonosnom primanju, pobožnosti oko opremanja umirućih te duhovne pjesme. Ova toplo pisana knjiga, koja je doživjela dva izdanja, bila je podesna da učini savjest tankoćutnom, da čovjeka oduševi za duhovni život, u kojem je čitav dan ispunjeni mišlju na Boga.

Revnost i žar koje mi i danas osjećamo iz njegovih napisanih riječi, slušatelji njegovih propovijedi, jasnih i proosjećanih, mora da su još jače doživljavali, jer su pred sobom imali čovjeka koji je dosljedno i iskreno provodio u svom životu ono o čemu je govorio. Tako nam upravo apostolski žar njegove duše objašnjava njegove svećeničke uspjehe. Koliki su oni bili, to zna samo Bog a mi ih možemo tek naslućivati; plodovi njihovi protežu se i do sadašnjosti.

(Fra Ignacije Gavran: Putovi i putokazi II, Livno str. 97-101.)

Izvori i literatura iscrpno su doneseni u djelu: A. S. Kovačić: Biobibliografija franjevaca Bosne Srebrene, Sarajevo 1991.