Najave

21.11.2019. Dobrinja - Sarajevo

Pridruži nam se

Želiš li biti franjevac Bosne Srebrene?
NA PUTU DO FRANJEVAŠTA

Fra Jeronim Vladić (1848. - 1923.)

Ove se godine (1991) pojavilo ponovljeno izdanje knjige Uspomene o Rami fra Jerke Vladića, 110 godina nakon što je napisano. Ako se i uvaži da u tom ponovnom tiskanju ima lokalne, zavičajne ljubavi, ipak je ono znak da se radi o djelu koje je i u sebi vrijedno. To nam je povod da se prisjetimo njezina pisca pa ćemo kratko pogledati njegov život (1), njegovu ličnost u onomu što je za nju najbitnije (2) te, napokon, njegovo književno djelo (3).

1. Fra Jerko potječe iz ramskog kraja, tj. područja oko rijeke Rame, a rodio se u selu koje leži na njezinom ušću, Ustirami, g. 1848. Imao je strica, vrlo ugledna franjevca, fra Antu Vladića. Tako je lakše razumjeti da je g. 1858. došao u fojnički i gučogorski samostan na nauke a nešto kasnije i na župu fra Filipu Kuniću, piscu latinske gramatike. S njime se g. 1860. kao 12- godišnjak zaputio u Carigrad, preko Jajca, Banje Luke i Gradiške pa dalje Savom, Dunavom i Crnim morem. U Carigradu je više od godinu dana pohađao franjevačku školu (nastavni jezik talijanski i novogrčki) a zatim se istim putem vratio u Bosnu. Stupio je u Franjevački red g. 1863. a dvije godine kasnije otišao da svrši filozofski i teološki studij u Đakovu (četiri godine); zatim je godinu dana proveo u Rimu, gdje je i zaređen za svećenika u rujnu 1870, upravo kad su talijanske čete zauzele Rim. Nedugo iza toga vratio se u Bosnu.

Služio je najprije kao kapelan i učitelj u školi u Fojnici. Imao je g. 1871. 170 učenika i učenica pa ih je podijelio, po ugledu na austrijske škole, u razrede i predavao im prije i poslije podne. Uspio je da se za njih podigne posebna zgrada. Uskoro je počeo (u Livnu i, nešto kasnije, u Fojnici) predavati gimnazijske te filozofske i teološke predmete do 1882. Predavao je iza toga deset godina vjeronauk u Sarajevu na velikoj gimnaziji, preparandiji i tehničkoj školi (1884-1894). Osim nastavničke djelatnosti bio je i župnik na Golom Brdu (1882-1884) i, kasnije, u Rami i Gračacu. Od ostalih, vrlo časnih, dužnosti valja navesti da je bio izaslanik vrhovnog poglavara Reda u hercegovačkoj, bosanskoj, dalmatinskoj i albanskoj provinciji te generalni vijećnik Reda. Zadnjih petnaestak godina proživio je u ramskom samostanu, gdje je i umro g. 1923. Inteligentan, uporan, te putovanjem i marljivim čitanjem dobro obrazovan čovjek i sposoban govornik, lako je osvajao svoje mlade slušatelje (ali i druge) pa su ga sa zanimanjem pratili i voljeli; zbog dugih brkova đaci su ga između sebe nazivali "fra Brko". Bio je odrešit i samosvjestan te bi bez uvijanja i ustručavanja rekao što misli. Jedan njegov znanac veli: "njegova ironija je pravi bič za slabiće i prišipetlje, zato ćeš jedva moći poželjeti boljeg uzgojitelja mladeži nego što bijaše 'naš fra Jerko'" (Prosvjeta, 1919, 71).

2. Fra Jerko se po dužnosti bavio vjerskim i moralnim istinama, jer je bio vjeroučitelj, nastavnik teologije i propovjednik. Ali, njemu to nije bio samo posao nego i ljubav. Vidi se to iz njegova uvoda u opsežno djelo belgijskog isusovca W. Stanihursta iz Louvaina: od mladosti ga je čitao, davno prije nego što ga je g. 1917. u prijevodu s latinskog ponudio čitaocima; tako se razmatranjem Kristove muke duboko prožeo ljubavlju prema njemu. Isto se tako opaža i njegova ljubav prema euharistiji pa je preveo zanosno pisana djela sv. Alfonza Liguorija i jednog, danas nepoznatog, talijanskog teologa Torrea - "Trideset i jedan dan pred Presvetim Sakramentom".

Kada piše o nekim franjevcima iz prošlosti, vidi se da su mu oni lebdjeli pred očima kao uzori života svojom revnošću za vjeru, svojom ljubavlju prema bližnjem, svojom redovničkom ispravnošću i dosljednošću; takvi su bili fra Mijo Čuić, fra Pavo Vujičić, fra Bono Perišić, fra Franjo Franjković i mn. dr. No on jednako zna istaknuti i one čije mu se ponašanje ne sviđa: neke tašte i gizdave fratre.

Osjećamo da je iskren i beskompromisan u svom shvaćanju franjevačkog siromaštva, molitve i rada. Svoju zauzetost da svećenik uistinu bude svećenik izrazio je prevodeći podulji članak "Katolički svećenik" (Franjevački glasnik, 1897).

Taj unutarnji doživljaj vjere prenosio je on i na druge svojim propovijedima i katehezama. Materijal za katehezu odn. za propovijedi pokušao je sabrati (iako ne baš sretno) u djelu "Katekizam u propovjedih" a nekoliko potpunih nagovora je i tiskao. Taj se doživljaj još više opaža u djelu "Isus s križa govori poniženom grešniku".

Najbolje se izrazila njegova franjevačka i svećenička revnost širenjem III. reda. Osim tiskanih nagovora za trećorece, on za taj red kuša pridobiti ne samo obične vjernike nego i svjetovne svećenike (isp. njegove "Popoldnevne razgovore" u sedam nastavaka). Ozbiljno je shvatio poziv Leona XIII . na širenje toga reda kao divnoga sredstva za stvaranje kršćanskoga kvasca u društvu. On je pri tome bio vrlo zahtjevan i prema III. i prema I. redu i ne ustručava se reći: "više nas ima sinova Petra Bernardona, oca Franjna, nego Franjinih". Ljudi su ga i poštivali zbog njegova svetog života.

3. Danas se fra Jerke najviše sjećamo zbog njegova spisateljskog rada, iako su, u Božjim očima, njegov svećenički i odgojni rad i njegov sveti život, neusporedivo vredniji.

Osim već navedenih (prevodilačkih ili izvornih) vjerskih djela i članaka, valja istaknuti da je fra Jerko kao pisac zaslužan zbog triju stvari: a) što je bio prvi urednik prvog franjevačkog lista na slavenskom Jugu; b) što je napisao niz članaka iz opće crkvene i napose bosanske povijesti po raznim listovima, i c) što je tvorac dvaju djela: Uspomene o Rami i Urežnjaci iz Rame.

a) Glasnik bosansko-hercegovačkih franjevaca (od II . godišta: Glasnik jugoslavenskih franjevaca) započeo je izlaziti 1887. i mijenjajući ime (s malim prekidom) izlazio do 1941. Neobičan je naslov toga lista: austrijske vlasti nisu (do pred kraj 19. stoljeća) dopuštale u Bosni naziv "hrvatski" a kako je uredništvo htjelo okupiti i druge franjevce izvan Bosne i Hercegovine, valjalo se poslužiti navedenim nazivom.

Fra Jerko je u prvom broju zacrtao smjer i program lista: svjesni svoje prošlosti, franjevci žele i dalje djelovati u svom narodu i svojim radom pokazati "kako oni niesu - ko što mnogi misle - preživili svoj viek, pojeli svoj hljeb ter /da ne žele biti/ u kut potisnuti". Svjestan je da, ako mi sami ne predstavimo sebe, svoje krajeve, ljude i stvari, drugi to neće učiniti ili će to učiniti naopako. U tom smislu izlazi taj Glasnik pod fra Jerkinim vodstvom do polovice VIII . godišta (1894), kad se on zahvalio na toj dužnosti i predao list fra Ignaciju Strukiću. Prvih osam godišta i po izgledu i po obujmu dosta je skromno, jer se i radi o počecima, ali upravo zato što su ovo počeci, valja odati veliko priznanje za ono što je uredništvo i nekoliko vjernih suradnika ostvarilo.

b) Fra Jerko se trajno zanimao prošlošću Crkve uopće (pisao je članke npr. "Grgur Veliki", "Inkvizicija") a još više prošlošću Crkve i franjevaca kod nas u Bosni. Osim što je čitao prikaze opće crkvene i domaće povijesti (Račkog, Klaića, Smičiklasa, Batinića), on se služi arhivskim spisima i domaćim samostanskim ljetopisima, koji su u njegovo vrijeme uglavnom neobjavljeni; Baltić je ugledao svjetlo tek ove godine a Kalamut, Krističević, Mikić ostat će, po svoj prilici, zauvijek rukopisi. On prati ono što je objavljeno u Radu Jugoslavenske akademije i u njezinim zbirkama Starine Monumenta . Nije čudo što su iz njegova pera potekli korisni prikazi o biskupu fra Pavlu Posiloviću - o kojem se upravo on izrazio da je bio "uzoran misnik", o fra Miji Batiniću, fra Lovri Karauli, fra Anđelu Žarkiću, o Ahdnami. On pokazuje znatnu mjeru kritičnosti poredeći razna svjedočanstva iz izvora i tvrdnje pojedinih povjesničara. Nekad on na temelju određenih podataka napiše čitave pripovijesti, zanimljive i napete: takvi su njegovi "Pabirci iz bosanske prošlosti" ( Hrvatska duša , 1923). Ne manje zanimljiva su i njegova Zapamćenja , od kojih je, nažalost, objavljen samo jedan dio ( Franjevački vijesnik, 1929); nema zornijega sredstva da uvidimo npr. školske prilike onog vremena nego što su ona.

c) Najznačajnija Vladićeva djela su Uspomene o Rami i nadopuna te knjige zvana Urežnjaci iz Rame. ("Urežnjaci" su ramski naziv za odreske pri završetku tkanja: odrezane niti daju se upotrijebiti kao konci za šivanje). Prvo je djelo izdano 1882. a Urežnjaci su objavljeni u Vrhbosni tek 1920. i kasnije u Hrvatskoj duši (III-IV, 1924). Ta dva djela čine cjelinu jer Urežnjaci donose samo proširenja i ispravke onog prvog djela; šteta je što pri ponovnom izdanju Uspomena o Rami nisu i oni doneseni a isto tako što nije priložena karta ramskog područja. Za mene su većim dijelom Urežnjaci zreliji i ljepši od Uspomena.

Protivno od onog što im ime kaže, Uspomene o Rami nisu memoari nego pokušaj da se po prvi put pruži povijest ramskog samostana i ramskog područja i zato su dragocjene. Iako je izlaganje negdje nepregledno te kao prvo i dosta nesavršeno, pisac pristupa oskudnim podacima iz izvora i povijesnim prikazima oprezno i kritički. Negdje se njegovo opisivanje uzdigne do pjesničkih poredbi npr. kad veli da je samostan pred svoje četvrto uništenje bio najljepši, da je zablistao poput varnice koja najjače zasja upravo prije nego će se ugasiti, ili poput mjehura na vodi, koji je najveći upravo prije nego se raspukne. Tek ponegdje njegov prikaz zađe u retoriku.

Urežnjaci donose mnogo nove građe a najljepše se doimlju likovi starih fratara koji su u njima prikazani. To su dragi kamenovi i velika je šteta što nisu pristupačni širem krugu čitalaca. Ponegdje se ovdje nađe zanimljivih pojedinosti i iz drugih krajeva (npr. izgradnja župnog stana u Osovi), koje kao reflektor osvijetle ne tako davnu a ipak tako sasvim zaboravljenu prošlost, koja kao da je s drugog svijeta.

Koliko oku putničkom godi onaj divni prizor štono se pred njim otvara ... toliko mu se smuči kad bi ugledao da mu se treba svaljati niz te strane, na mjestih tijesnom stazom a na mjestih oširim (= poširokim) ali strmim i sitnim kamenom zasutim putem, na kom mu se je trebalo čuvati kano i na ledu ... A što tekar onda, ako si nakanio iz ove kotline dalje niz prodolje Rame prama Neretvi i Jablanici? Trebalo je onda staviti glavu u torbu, život na kocku, na mnogih mjestih preko gruda i usjelina, naročito ako niesi ni ti ni tvoj konj ovim ili ovakvim kršom išao. - Koliko li je ovdje konja tovarnih i jahaćih, nevještih se verati, preskakivati, puzati i penjati ovakimi vrleti/mi/ u valovitoj Rami grob svoj našlo, a gospodari im ostali na dvije noge, žaleć za maršetom! (Uspomene o Rami, Zagreb 1882, str. 114-115)

(Fra Ignacije Gavran: Putovi i putokazi II, Livno str. 73-77.)

Izvori i literatura su iscrpno navedeni u djelu: A. S. Kovačić: Biobibliografija franjevaca Bosne Srebrene, Sarajevo 1991