Najave

Pridruži nam se

Želiš li biti franjevac Bosne Srebrene?
NA PUTU DO FRANJEVAŠTA

 Fra Marijan Šunjić (1798. - 1860.)

Među istaknute, velike, franjevce 19. st. uvijek se ubraja i biskup fra Marijan Šunjić (rođen u Bu čićima kod Travnika 1798, umro u Beču 1860). Stu dirao je teologiju u Madžarskoj a istočne i druge jezike u Beču i Bolonji. Po svom povratku u do movinu bio je tajnik biskupa Miletića, kapelan na Kupresu, župnik u Ovčarevu, kustos, provincijal i, napokon, zadnjih šest godina života, bosanski biskup. Ostavio je za sobom i nekoliko tiskanih djela na hrvatskom, latinskom i talijanskom jeziku.

Sudovi o liku ovog franjevca-biskupa znatno se razlikuju. Neki ističu kod njega kao glavno njegovo znanje jezika, drugi njegovo književno djelovanje, treći njegovu pripadnost ilirskom pokretu. Ipak, sve je to kod njega sporedno pa su i su dovi o njemu, upravo zbog toga, ponekad nepravedni. Fra Marijan je svoj život najvećim dijelom utrošio u to da kao dobar fratar i revan svećenik bude pastir svog naroda i da koristi svojoj provinciji. I tu je njegova prava veličina.

1. Iskrena pobožnost bila je okosnica njegova života. Taj život nije fra Marijana milovao. Već kao mlad svećenik zapao je potvorom u zatvor okrutnog paše Abdurahmana, koji je u samom Mostaru pogubio 300 a u Travniku 200 uglednih muslimana. Jedva je nekako sa svojim drugom otkupljen za 6500 groša i tako se izbavio od tamnice i vješala. Kasnije je bio trajna meta napada biskupa Barišića i rimskog izaslanika Pootena. Barišić mu je nakratko bio zabranio vršiti svećeničke dužnosti i spremao mu progon a Pooten je taj progon i ispo slovao. Nekad ga je i njegov puk (u Posavini, prilikom bune 1857) krivo optuživao. Bio je krhka zdravlja a zadnjih osam godina izrazito je patio od bolesti. Sve je to fra Marijan pri mao mirno, iz ruke Božje, crpeći iz vjere svoju jakost: »isti na je da sam prislaba zdravlja i priko mora putovanje nezgo dno ... a sad sam određen, čini mi se, bez ufanja povratit se ikada u domovinu. Nu posluh je priči nego posvetilište (= po slušnost je preča nego žrtva) a kamoli domovina. Pojti ću pa dokle doprem«, piše on kad je 1843. dobio naredbu da ide u izgnanstvo. –Njega ne manje odlikuje i poniznost: »klonio se svake raskoši i bio priprost u odjeći i jelu« vele za njega oni koji su ga izbliza poznavali.

On se sav zdao na to da služi svojim vjernicima – i kao obični dušobrižnik, i kao provincijal i biskup. Jedna sitna zgo da odlično to pokazuje: kad je u Ovčarevu vladala ljuta glad, on je prodao svog jedinog konja da namakne narodu nešto žita. Time se sam osudio da pješice obilazi svoju vrletnu župu. Kasnije, i kao provincijal i kao biskup (1854-1860), on je svim silama pregnuo da se osnuje što više pučkih škola i da se sa gradi što više crkava. Do njegova vremena katolici nisu smje li ne samo graditi crkve, nego ni na onih pet koje su u Bosni i Hercegovini postojale, čak ni dasku izmijeniti. Sredinom 19. st. to se izmijenilo pa su tako za kratkog Šunjićeva biskupovanja podignuta dva nova samostana, 17 crkava i 18 škola, nje govim nastojanjem i brigom, jer je sve poticao pa i sam po Beču i drugdje skupljao priloge. Nije se pri tome radilo samo o zgradama, nego također o inventaru i školskim knjigama: za sve se on brinuo, sve nabavljao. Poticao je svećenike da uz svoje svećeničke dužnosti preuzmu i službu učitelja na škola ma. Trudio se da se osnuje škola, zavod, za odgoj djevojčica, pa bi to sigurno i ostvario, da je ostao dulje od šest godina u biskupskoj službi. Isto to valja reći i za sirotište i za bolnica.

2. Njegov puk tištile su nesnosne obaveze: davanje trećine agama a desetine državi; budući da se desetina morala davati u novcu, do kojeg je seljaku bilo tada vrlo teško doći ali i zbog samovoljnog određivanja njezine visine, i ona je bila gotovo jednaka drugoj trećini. Uz to je bilo i drugih na meta. Šunjić se kod vlasti borio za olakšanje toga stanja i to s dosta uspjeha, jer je kao malo tko poznavao tursku admini straciju i tečno govorio turskim jezikom. Ujedno je davao lju dima upute kako da postupe u tim i drugim poslovima; s dru ge strane, obraćao se i na austrijskog i na francuskog konzula, na austrijskog cara, na ustanove u Rimu i svoje brojne znance u svijetu da se jadnoj raji olakša život. Vidio je da kršćanima treba neki trajni pravni zastupnik kod turskih vlasti u Bosni, pa je njegovim nastojanjem, uz pomoć austrijskog konzula Atanaskovića, osnovano takvo zastupstvo (agencija); prvi je za stupnik bio fra Grgo Martić.

Borio se za zdravlje našeg svijeta: uviđajući koliko rodil ja pogiba u porodu i koliko djece umire u najranijoj dobi, tražio je školovane primalje, koje bi poučavale i druge žene. On je prvi zaveo borbu protiv pijanstva putem društva trez venosti. Videći kako se u 19. st. naš svijet mnogo iseljava iz Dalmacije i Hrvatskog primorja, u prekomorske krajeve, gdje će se prije ili kasnije odnaroditi, on je tražio od hrvatskih bis kupa da te ljude upute u Bosnu da se tamo nasele.

3. Jednako su velike Šunjićeve zasluge za Bosansku fra njevačku provinciju, koju je on cijelog života ljubio kao svoiu majku. Za vrijeme biskupovanja fra Rafe Barišića proživjela je Bosanska franjeva čka provincija, a s njom i bosanski kato lici, jednu od najtežih kriza u svojoj povijesti. Biskup Barišić želio je proširiti svoju biskupsku vlast i pri tome ugrozio sa mostalnost, samoupravnost pa i sam opstanak Bosanske pro vincije. Provincija, a osobito njezini najugledniji, najpobožniji i najučeniji članovi, tome se oprla. U toj borbi jedan od prvih, a bolje je reći – prvi borac za Provinciju, bio je fra Marijan Šunjić. Biskupa Barišića znatno su štitili iz Rima pa se tako sukob otegao na punih četrnaest godina a Provincija jedno vrijeme bila dokinuta, sve to na veliku sablazan vjernika. Ko načnu je pobjedu izvojevala, nakon mnogih gorkih časova, Provincija i na njezinom čelu naš fra Marijan; nakon toga papa ga je 1847. imenovao provincijalom.

Valja istaknuti još barem jednu veliku Šunjićevu uslugu Provinciji: on je smjestio bosanske franjevačke bogoslove u sjemenište u Đakovu. Tu su se zajednički i jedinstveno odga jali a ne kao dotad razasuti na desetak mjesta. Najprije su – na njegovu molbu – bosanski bogoslovi kroz četiri godine bili tamo gosti a onda je – uz veliku pomoć cara Franje I i bis kupa Strossmavera – sagrađeno posebno, vlastito, sjemenište za njih. Time je za dvadesetak godina bio riješen jedan od naj težih problema Provincije.

Završimo riječima biskupa Strossmavera, kojima je krat ko ocrtao Šunjića u svom pismu bečkom nunciju g. 1854: »On je čovjek koji se jednako isiče pobožnošću kao i obrazovanjem. . . . On spaja znatnu razboritost i spretnost u vođenju poslova s velikom revnošću za kuću Božju. Budući da zna povezati sa strogom stegom i auktoritetom više službe u Crkvi poniznost, čednost, blagost i nježnu kršćansku ljubav, on će svima biti sve«. Te su se riječi ostvarile: on je svima bio sve!

(Fra Ignacije Gavran: Putovi i putokazi, Sarajevo 1988, str. 45-48.)

IZVORI I LITERATURA:

M. Šunjić: De ratione depingendi rite quaslibet voces articulatas seu De vera orthographia, Viennae 1853. 
M. Šunjić (skupio): Narodne junačke pjesme iz Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1915. 
Fra M. Nedić: Život fra Marijana Šunjića, Đakovo 1883. 
T. Alaupović: Biskup fra Marijan šunjić, Serafinskl perivoj XXIV/1910, 203-213. 
Iv. Pudić: Univerzalno fonetsko pismo Marijana Šunjića, Radovi ANUB1H, knj. XII , Sarajevo 1960. 
J. Matasović: Fojnička regesta, Spomenik SKA, knj. LXVII, Beograd 1930, osobito od str. 260 pa dalje. 
J. Jelenić: Kultura i bosanski franjevci, sv. II , Sarajevo 1916. 
Iv. Jablanović: Apostolski vikari u Bosni i Hercegovini, Vrhbosna LII/1938, za Šunjića str. 243-249, ali valja uvažiti i druge dijelove te rasprave.