Pridruži nam se

Želiš li biti franjevac Bosne Srebrene?
NA PUTU DO FRANJEVAŠTA
Sjećanje na fra Vjeku Ćurića u njegovoj rodnoj župi
5.2.2018.Osova

Na 5. nedjelju kroz godinu, 4.veljače 2018., nadbiskup metropolit vrhbosanski kardinal Vinko Puljić, uz fra Jozu Marinčića, provincijala Franjevačke provincije Bosne Srebrene, 23 svećenika te sudjelovanje mnoštva vjernika, predslavio je u povodu 20. godišnjice smrti misionara fra Vjeke Ćurića sv. Misu u crkvi Uznesenja BDM u Osovi odakle je fra Vjeko rodom.

Na početku Mise sve okupljene je pozdravio domaći župnik fra Antun Perković te izrazio radost i zahvalnost što je kardinal Puljić došao u Osovu, ali i na žrtvi i daru fra Vjeke koji je svoj život položio za Krista. Župnik fra Antun potom je na poseban način pozdravio provincijala fra Jozu, podsjetivši ujedno i na fra Vjekinu majku Anu koja je na postelji.

U prigodnoj propovijedi kardinal Puljić je naglasio da je fra Vjeko imao ljubavi prema tamošnjem narodu te da ih nije mogao ostaviti. „Iako razum u opasnosti nalaže da se povučemo, nije ih mogao ostaviti jer je ljubav bila jača od smrti. Njegova djelatnost u Ruandi je bila konkretno evanđelje za čovjeka. Nije gledao tko je koje strane, nego je pokušao spasiti, nahraniti čovjeka i dati mu nadu za život. Nama svima bih rekao: Ako nešto ne znamo voljeti onda se za to ne znamo žrtvovati. Fra Vjeko je volio te ljude i zemlju i za njih se žrtvovao, to je ono što danas želimo cijeniti ali i naučiti od toga... U današnje vrijeme trebamo fra Vjekina žara, nade i ljubavi“, kazao je, između ostaloga kardinal Puljić. Nakon popričesne molitve okupljenima se obratio i provincijal fra Jozo Marinčić.

Fra Vjeko Ćurić rođen je 26. travnja 1957. u obitelji Ane i Petra u Lupoglavu, u župi Osova kod Žepča. Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, a Franjevačku klasičnu gimnaziju i novicijat u Visokom. Studirao je na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu i zaređen je za svećenika 1982. Potom je otišao u Pariz na studij francuskog jezika, a 1983. u misije – u Ruandu. Dijelio je s Ruanđanima sve teškoće života afričkog sela, a potom i grozote krvavog sukoba između Hutua i Tutsija 1994. U tom zlom vremenu, koje je odnijelo milijun života, taj „ruanđanski Schindler“ nije napustio Ruandu, već je riskirajući svoj život aktivno sudjelovao u spašavanju 100-tinjak tisuća ljudi od sigurne smrti, a nakon sukoba posvetio se pomaganju ratom napaćenim ljudima. Ubijen je 31. siječnja 1998. u Kigaliju, a pokopan je u župnoj crkvi koju je, uz pomoć brojnih prijatelja i dobročinitelja, podigao u Kivumuu.

 

Izvor: kta