Bosna Srebrena

Vjerujem kako se svi sjećamo neugodne scene (i scena) u kojoj američki predsjednik Joe Biden, nakon govora, izgubljeno i zbunjeno traži izlaz s pozornice. Različiti su komentari i reakcije na ovaj očito zdravstveni problem: jedni ga ismijavaju, drugi vrijeđaju, treći se zabavljaju, četvrti su zabrinuti za opću sigurnost i mir itd. Međutim, ono što nitko ne želi vidjeti je činjenica kako ovakvo stanje nije za ismijavanje, a još manje za vrijeđanje, nego puno ozbiljnija i poraznija personifikacija zapadnih vrijednosti i zdravlja društva koje se voli zvati modernim, unaprijeđenim i slobodnim. Većina ovih vrijednosti zapadnog društva i sama je zbunjena činjenicom kako je uopće dospjela na pozornicu pa izgubljeno traži izlaz, dok je  onima ispred pozornice već postalo nesnošljivo neugodno.

Isti takav slučaj je bio i sa svetogrdnom imitacijom Posljednje večere slavnog umjetnika Leonarda da Vincija na otvaranju XXXIII. ljetnih olimpijskih igara u Parizu. Odmah moram napomenuti da sam već i prije toga prizora s mukom u stomaku potražio neke druge sadržaje na televiziji jer je u ovoj ceremoniji bilo svega i svačega osim sporta i sportskih vrijednosti. Kad čitam naslove mainstream medija o spektakularnoj ceremoniji otvaranja olimpijskih igara u Parizu, onda se ne mogu oteti dojmu kako je danas i riječ „spektakularan“ nedefiniranog spola i značenja. Što je tu točno bilo izvanredno, veličanstveno i iznimno zanimljivo? Nova pokisla izvedba Marseljeze na krovu? Sjeverna Koreja kao Demokratska Narodna Republika Koreja? Pokisli i tužni pijanist? Olimpijska zastava podignuta naopako? Francuski glumac i pjevač Phillippea Katerina na pladnju s voćem kao izraz francuskog estetskog „genija“? Dva milijuna dolara Celine Dion za jednu pjesmu? Da dalje ne nabrajam, spomenut ću samo još jedan, po meni najveći, promašaj a to je da su sportaši, glavni akteri igara, bili potpuno sporedni i beznačajni. Naime, sportaši su bili upakirani u brodice gdje je bilo jako teško vidjeti ne samo njihova lica nego i one koji su dobili čast nositi zastavu svojih zemalja. Tako je očito kako su na otvorenju olimpijskih igara neki drugi akteri s nekom drugom porukom bili u prvom planu. Ceremonija je organizirana radi njih i njihovih potreba. A to uopće nije čudno jer je sport ionako danas, kao i glazba i umjetnost uopće, sredstvo a ne cilj.

Tako je i umjetnost Leonarda da Vincija ovim, najblaže rečeno, zbrkanim prikazom upotrijebljena kao sredstvo za promicanje različitosti svake vrste osim jedne jedine a to je kršćanske, a posebno u tom kontekstu katoličke. Ova „vjerska različitost“ mora biti ne samo obezvrijeđena nego i difamirana tako što se svim sredstvima cilja u samu njezinu bit, a to je svetost i istina. I tako, zbunjeni oni na pozornici a neugodno onima ispred pa i jedni i drugi očajno traže izlaz ne samo iz ovoga neukusnoga ismijavanja kršćanske vjere i njezinih istina, nego još više iz ove ceremonijalne parodije općeljudskih vrijednosti i ljudskog značaja, sposobnosti i važnosti. Bolesno je i tragično što se ova blasfemija nije učinila radi vlastitih uvjerenja u vrijednost i značaj prikazanoga, nego opet kao sredstvo kojim se želi udariti na univerzalne vrijednosti kršćanske vjere.

Važno je odmah napomenuti kako je ovo bio još jedan u nizu pokušaja obezvrjeđivanja i iživljavanja nad kršćanskom vjerom. Bilo je tijekom povijesti, a pogotovo u Francuskoj, još gorih perverzija na temu kršćanstva, tako da je kršćanstvo danas najprogonjenija religija svijeta. Ali baš ta činjenica treba nas kao kršćane ohrabriti i potaknuti na beskompromisnu ustrajnost u ispovijedanju Kristove Radosne vijesti. Nitko ne progoni laž, nego istinu. Ne trebamo se plašiti da će bilo kakav progon, a još manje ismijavanje, umanjiti Kristovu poruku milosrđa, ljubavi, mira, opraštanja i brige za svakog čovjeka i sve stvoreno. Ni sama vrata paklena (pa vidjeli ih već u obrisima!) neće je nadvladati jer naša vjera ne dolazi od čovjeka nego od Boga koji je toliko ljubio svijet da se rodio i postao čovjekom kako bi svojom mukom, smrću i uskrsnućem čovjeka pobožanstvenio i tako ga vratio u naručje njegovu Stvoritelju.

Ne, ne trebamo se mi plašiti i očajavati radi Boga, nego radi sebe i svoga kršćanskoga identiteta, svoje šutnje i prijetvorne indiferentnosti. Moramo barem jasno i glasno reći (a još se više moliti) kako nije u redu što besramno obezvrjeđuju naša vjerska i ljudska uvjerenja i to samo zato što ti i takvi uopće nemaju vjere u svoja uvjerenja i načela koliko god se trudili prikazati kao da je imaju tako što je svim sredstvima danonoćno reklamiraju. Jer, da imaju vjere u svoja uvjerenja i vrijednosti, ne bi se stalno bavili nama i našim kršćanskim vrijednostima, nego sobom i svojim uvjerenjima. Ne smetaju oni nama, nego mi njima.

Dakle, kao što je američki predsjednik Biden samo plod sveukupne zapadne politike, tako je i nagrdni prikaz Posljednje večere samo jedan od njezinih plodova. Pa, neka ga zagrize onaj kome je taj plod dobar za jelo, za oči zamamljiv i za mudrost poželjan. A prije toga, neka si obavezno pripremi smokova lišća (Post 3,6-7). Sigurno će mu trebati.

Izvor: Svjetlo riječi, autor: fra Janko Ćuro