Najave

13.10.2024. Kraljeva Sutjeska
26.10.2024. Bistrik/Sarajevo

Pridruži nam se

Želiš li biti franjevac Bosne Srebrene?
NA PUTU DO FRANJEVAŠTA
Ne smetaju oni nama, nego mi njima
29.7.2024.Pariz

Vjerujem kako se svi sjećamo neugodne scene (i scena) u kojoj američki predsjednik Joe Biden, nakon govora, izgubljeno i zbunjeno traži izlaz s pozornice. Različiti su komentari i reakcije na ovaj očito zdravstveni problem: jedni ga ismijavaju, drugi vrijeđaju, treći se zabavljaju, četvrti su zabrinuti za opću sigurnost i mir itd. Međutim, ono što nitko ne želi vidjeti je činjenica kako ovakvo stanje nije za ismijavanje, a još manje za vrijeđanje, nego puno ozbiljnija i poraznija personifikacija zapadnih vrijednosti i zdravlja društva koje se voli zvati modernim, unaprijeđenim i slobodnim. Većina ovih vrijednosti zapadnog društva i sama je zbunjena činjenicom kako je uopće dospjela na pozornicu pa izgubljeno traži izlaz, dok je  onima ispred pozornice već postalo nesnošljivo neugodno.

Isti takav slučaj je bio i sa svetogrdnom imitacijom Posljednje večere slavnog umjetnika Leonarda da Vincija na otvaranju XXXIII. ljetnih olimpijskih igara u Parizu. Odmah moram napomenuti da sam već i prije toga prizora s mukom u stomaku potražio neke druge sadržaje na televiziji jer je u ovoj ceremoniji bilo svega i svačega osim sporta i sportskih vrijednosti. Kad čitam naslove mainstream medija o spektakularnoj ceremoniji otvaranja olimpijskih igara u Parizu, onda se ne mogu oteti dojmu kako je danas i riječ „spektakularan“ nedefiniranog spola i značenja. Što je tu točno bilo izvanredno, veličanstveno i iznimno zanimljivo? Nova pokisla izvedba Marseljeze na krovu? Sjeverna Koreja kao Demokratska Narodna Republika Koreja? Pokisli i tužni pijanist? Olimpijska zastava podignuta naopako? Francuski glumac i pjevač Phillippea Katerina na pladnju s voćem kao izraz francuskog estetskog „genija“? Dva milijuna dolara Celine Dion za jednu pjesmu? Da dalje ne nabrajam, spomenut ću samo još jedan, po meni najveći, promašaj a to je da su sportaši, glavni akteri igara, bili potpuno sporedni i beznačajni. Naime, sportaši su bili upakirani u brodice gdje je bilo jako teško vidjeti ne samo njihova lica nego i one koji su dobili čast nositi zastavu svojih zemalja. Tako je očito kako su na otvorenju olimpijskih igara neki drugi akteri s nekom drugom porukom bili u prvom planu. Ceremonija je organizirana radi njih i njihovih potreba. A to uopće nije čudno jer je sport ionako danas, kao i glazba i umjetnost uopće, sredstvo a ne cilj.

Tako je i umjetnost Leonarda da Vincija ovim, najblaže rečeno, zbrkanim prikazom upotrijebljena kao sredstvo za promicanje različitosti svake vrste osim jedne jedine a to je kršćanske, a posebno u tom kontekstu katoličke. Ova „vjerska različitost“ mora biti ne samo obezvrijeđena nego i difamirana tako što se svim sredstvima cilja u samu njezinu bit, a to je svetost i istina. I tako, zbunjeni oni na pozornici a neugodno onima ispred pa i jedni i drugi očajno traže izlaz ne samo iz ovoga neukusnoga ismijavanja kršćanske vjere i njezinih istina, nego još više iz ove ceremonijalne parodije općeljudskih vrijednosti i ljudskog značaja, sposobnosti i važnosti. Bolesno je i tragično što se ova blasfemija nije učinila radi vlastitih uvjerenja u vrijednost i značaj prikazanoga, nego opet kao sredstvo kojim se želi udariti na univerzalne vrijednosti kršćanske vjere.

Važno je odmah napomenuti kako je ovo bio još jedan u nizu pokušaja obezvrjeđivanja i iživljavanja nad kršćanskom vjerom. Bilo je tijekom povijesti, a pogotovo u Francuskoj, još gorih perverzija na temu kršćanstva, tako da je kršćanstvo danas najprogonjenija religija svijeta. Ali baš ta činjenica treba nas kao kršćane ohrabriti i potaknuti na beskompromisnu ustrajnost u ispovijedanju Kristove Radosne vijesti. Nitko ne progoni laž, nego istinu. Ne trebamo se plašiti da će bilo kakav progon, a još manje ismijavanje, umanjiti Kristovu poruku milosrđa, ljubavi, mira, opraštanja i brige za svakog čovjeka i sve stvoreno. Ni sama vrata paklena (pa vidjeli ih već u obrisima!) neće je nadvladati jer naša vjera ne dolazi od čovjeka nego od Boga koji je toliko ljubio svijet da se rodio i postao čovjekom kako bi svojom mukom, smrću i uskrsnućem čovjeka pobožanstvenio i tako ga vratio u naručje njegovu Stvoritelju.

Ne, ne trebamo se mi plašiti i očajavati radi Boga, nego radi sebe i svoga kršćanskoga identiteta, svoje šutnje i prijetvorne indiferentnosti. Moramo barem jasno i glasno reći (a još se više moliti) kako nije u redu što besramno obezvrjeđuju naša vjerska i ljudska uvjerenja i to samo zato što ti i takvi uopće nemaju vjere u svoja uvjerenja i načela koliko god se trudili prikazati kao da je imaju tako što je svim sredstvima danonoćno reklamiraju. Jer, da imaju vjere u svoja uvjerenja i vrijednosti, ne bi se stalno bavili nama i našim kršćanskim vrijednostima, nego sobom i svojim uvjerenjima. Ne smetaju oni nama, nego mi njima.

Dakle, kao što je američki predsjednik Biden samo plod sveukupne zapadne politike, tako je i nagrdni prikaz Posljednje večere samo jedan od njezinih plodova. Pa, neka ga zagrize onaj kome je taj plod dobar za jelo, za oči zamamljiv i za mudrost poželjan. A prije toga, neka si obavezno pripremi smokova lišća (Post 3,6-7). Sigurno će mu trebati.

Izvor: Svjetlo riječi, autor: fra Janko Ćuro