Najave

Pridruži nam se

Želiš li biti franjevac Bosne Srebrene?
NA PUTU DO FRANJEVAŠTA

Fra Lujo Zloušić (8.12.1895. – 25.10.1969.)

Fra Lujo Zloušić, krsnim imenom Ivan, rođen je u Varešu 8. prosinca 1895. U obiteljskom odgoju veliku je ulogu imala zajednička večernja molitva svih ukućana. Osnovnu školu fra Lujo je završio u Varešu, a potom je upisao Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom, koju je pohađao od 1906. do 1915. Uvijek je bio odličan đak i pokazivao najbolje vladanje. U gimnaziji je bio pročelnik Marijine kongregacije i urednik đačkog lista Cvijet. Godinu novicijata proveo je Gučoj Gori od 1911. do 1912., uzevši redovničko ime: fra Ljudevit. Bogosloviju je studirao u Sarajevu od 1915. do 1918., a u jednom mandatu je bio pročelnik bogoslovskog Zbora Jukić. Mladu misu je proslavio u Varešu, 16. lipnja 1918. 

zlatna_misa_fra_ljudevita_zlousica_-_14-vii-1968-_vares.jpg

Nakon toga, starješinstvo Provincije ga je poslalo na studij matematike i fizike u Beč. Odatle se zbog političkih promjena u Monarhiji brzo vratio u Zagreb, gdje je 1922. diplomirao matematiku i fiziku. Iste godine postavljen je za profesora matematike i fizike u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Visokom i ondje proveo 47 godina, sve do svoje smrti 1969. Osim profesorske službe bio je odgojitelj u Sjemeništu, deset godina odgojitelj klerika, upravitelj Marijine kongregacije i ravnatelj Gimnazije. Obnašao je i visoke službe u svojoj Provinciji: triput je bio zamjenik provincijala, definitor, a bio je i vizitator u dalmatinskoj franjevačkoj Provinciji. 

Sve do godinu dana prije smrti fra Lujo je bio aktivan, radin, vitalan. Početkom 1969. primio je zaštitnu injekciju protiv gripe, od koje se ozbiljno razbolio, dobio upalu pluća i srčane probleme, pa je oko šest tjedana proveo u bolnici u Sarajevu. Tijekom listopada, kao bolesnik, pripravio je predavanja za redovitu nastavu i napisao svoj zadnji članak o olovskim slikama. Preminuo je 25. listopada oko dva sata popodne, nakon kraće agonije, predavši se u Božje ruke. 

Fra Lujin sprovod, upriličen 27. listopada 1969. u Visokom, bio je veličanstven. Osim velikog broja svećenika, a među njima su bili crkveni i redovnički poglavari, ispratili su ga brojni katolici i velik broj muslimana. Fra Lujo je samo privremeno počivao u visočkom groblju. Njegovo je tijelo 1971. preneseno u olovsku crkvu, koju je s mukom i ljubavlju sagradio. 

Neumoran radnik 

Fra Lujino je zanimanje i djelovanje bilo vrlo široko i raznoliko: bio je profesor i odgojitelj, svećenik, vodio je računa o izgradnji crkve Gospina svetišta u Olovu, pisao je i davao instrukcije iz matematike i fizike. Dok je bio djelatan kao profesor, ponekad bi imao i po 27 školskih sati tjedno. Predavanja je savjesno pripremao i srdačno izlagao. Ocjena bi mu uvijek bila na drugom mjestu: cijenio je trud i osobu. 

Fra Lujina osobnost posebno je zasjala u odgojiteljskoj izvrsnosti. U službi odgojitelja proveo je 17 godina. Delikatna i zahtjevna briga za duhovni, studijski i ljudski napredak đaka i studenata zaokupljali su i punili fra Lujinu dušu i srce. Među đacima nije bio stražar ni sudac, već otac koji je tu da uvijek pomogne. Prema Bogu je imao strahopoštovanje, prema ljudima poštovanje, a pažljivo postupanje prema stvarima – uvijek uzdržljiv, taktičan, profinjen. U njegovu odgoju i nastupima bila je vidljiva ljubav. Oduševljenje za svećeničko i redovničko zvanje nenametljivo je prenosio na svoje đake. Odgajao je svojom osobom i svojim primjerom: živa vjera, sasvim istinit, pravedan, ponizan, prožet idealima – to je bila tajna njegova odgojiteljskog uspjeha. 

Cijenio je i ljubio svoj profesorski i odgojiteljski rad, ali mu je prva ljubav bila svećenički rad za duše. U tome je bio neumoran. Odlazio bi tamo gdje je bilo najpotrebnije i najteže, osobito u poratno vrijeme. U tom svetom poslu nije žalio ni sebe ni svoje vrijeme. Gdje ga je samo smogao, uz tolike službe? 

Ipak, glavna fra Lujina ljubav bila je i ostala prastaro Gospino svetište u Olovu. Fra Lujo je na svoj način postao simbol ovoga Svetišta, a ono simbolom njegove žarke ljubavi prema Isusu i Mariji, njegove zahvalnosti Nebeskoj Majci za milosti i čudesa koja je tu činila izmučenom narodu u teškim turskim vremenima. Napokon, Olovo je njegova žarka molitva i njegova pokora za Crkvu i Provinciju, za njezina tri odgojna zavoda, ujedno njegove tri ljubavi: sjemenište, bogosloviju i novicijat. Vodila ga je i želja da to Svetište oživi te da i nama danas bude duhovna snaga za život. U tom smislu Olovo je osjećao kao svoj osobni poziv: Olovo je njegov zavjet. 

fra_lujo_zlousic_s_dacima-_miroslav_buzuk2c_vitomir_zekic2c_tvrtko_gujic2c_pasko_vesara_i_tugomir_gelic_prije_oblacenja_1924.jpg

Fra Lujina propovijed uvijek je bila realna, bez kićenja, ali neodoljiva po uvjerenju kojim je govorio i životu koji je iza svega toga stajao. Vrlo često je posjećivao obitelji, osobito one u potrebi i bolesnike, noseći im Božje svjetlo i mir. Htio je približiti čovjeka Bogu i tako ga učiniti boljim. Njegovi posjeti i ljudski susreti u bilo kojoj prilici – na putu, u vlaku, u autobusu – mnogima su bili uporište vjere u Boga. Vrlo često je išao na sprovode, onako iz sevapa, govorio bi, pružajući pomoć svom bližnjemu u krajnjoj potrebi. 

Fra Lujo je svoju jaku vjeru i svoju nadu i svoju ljubav, posebno prema Gospi, najbolje očitovao u gradnji olovske crkve, u periodu od 1929. do 1936. Potreba za izgradnjom nove crkve fra Luji je bila neodgodiva i neodoljiva. Sastavljen je odbor za gradnju, ali on nikad nije stvarno proradio, tako da je sav teret gradnje pao na fra Lujina ramena: od skupljanja novca do organiziranja radova. Olovska crkva je trajan spomen vjere, žrtve i ljubavi i jak molitveni vapaj Bogu po Gospi Olovskoj za nas danas i naše svjedočko kršćansko življenje ovdje u Bosni. 

Visočani i mnogi drugi pamte fra Luju po mnogobrojnim instrukcijama, svima bez ikakve razlike na vjeru ili koje drugo stanje. Instrukcije su bile drugi fra Lujin školski program u nastavničkom radu. Broj učenika godinama se povećavao. Kroz fra Lujine instrukcije uspješno je moralo proći barem tisuću osoba kroz 25 godina njegova instrukcijskog zalaganja! Uz to, imao je sklonost i sposobnost za pisanje i žalio je što su ga u tome priječile mnogobrojne obveze. Ipak, u tom je ostavio lijep i važan doprinos, pišući članke i priloge: znanstvene i odgojne, o Olovu i o pojedinim dragim pokojnicima, u zahvalnosti i ljubavi. 

Znakovi svetosti 

Fra Lujo je svima ostao u sjećanju kao svetački lik. Promatramo li svetost kao osobnu zaljubljenost u Boga, očitovanu posebno kroz molitvu, kao uzorno kreposno življenje u herojskom stupnju, kao divnu ravnotežu izvanredne ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Oni koji su s njim dugo živjeli svjedoče o trostrukoj fra Lujinoj svetosti. Njegova tipična krepost jest izdržljivost, strpljivost, ustrajnost. Stasom visok, od posta mršav, ali fizički i duševno izdržljiv i jak. Mogao je izdržati dugo bez vode i jela, bez sna i odmora. To mogu samo duše duhovno jake i motivirane. U reakciji brz, ali kontroliran, razborit, staložen. Post, molitva, rad i neumorna dobrota – to je fra Lujo. 

Druga njegova velika krepost jest istinoljubivost. Istina je izvirala iz njegovih očiju i izlazila mu iz usta i vladanja. Duševno fin, diskretan, obziran i pažljiv – zato je svima bio drag i privlačan. Glavna fra Lujina krepost bila je pak pobožnost. Rastao je i stasao u duhu molitve. Doživljavao ju je kao svoje poslanje, ili još bolje, kao slanje u dobar i svet život. Živio je onako kako je molio. Po molitvi je rastao u svijesti o Božjoj dobroti i ljubavi i dobivao snagu za život. Molitvu je učio od svetog serafskog oca Franje, sv. Bone i drugih. Nastojao je kročiti njihovim stopama, stalno rastući u ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Kao svećenik uvijek je bio na raspolaganju za svete sakramente, odmah i neumorno. Ponizan, otvoren za druge, požrtvovan. 

Fra Lujo je zaista blažen. A da to Bog potvrdi po svojoj Crkvi – ovisi o svima nama! 

(Fra Slavko Topić, Svjetlo riječi, listopad 2017.)