Izbor tekstova 2

Napomena: U književnim tekstovima ovog izdanja riječi pisane kosim pismom u izvorniku su na latinskom ili talijanskom jeziku, a ako je riječ o ulomku prevedenom s latinskog jezika, koso pismo označuje da su riječi u izvorniku na hrvatskome. Riječi u uglatim zagradama su prirediteljeve dopune radi boljeg razumijevanja, a znak /R/ unutar ili na koncu rečenice znači da je prireditelj izmijenio red riječi.

 

MARIJAN BOGDANOVIĆ
1720.-1772.

Marijan Bogdanović rodio se u Kreševu 1720., gdje je i umro 1772. god. Školovao se u Italiji. Djelovao je kao lektor filozofije i teologije, župnik, odgojitelj novaka, gvardijan... Autor je Ljetopisa kreševskog samostana, koji je pisao uglavnom na latinskom te talijanskom i hrvatskom jeziku.

Iz Bogdanovićeva Ljetopisa prenosimo ulomak opisa velikog požara u kojem je izgorio kreševski samostan 1765. godine. Isti događaj opisao je i sutješki ljetopisac Bono Benić.

Ljetopis kreševskog samostana
(Ulomak)

Godine 1765. 7. travnja, (na dan u koji je ove godine pao sveti uskrsni blagdan), u 14 sati, sav je puk prisustvovao svečanoj misi sabravši se ispred crkvenih vrata, jer je harala kuga. Požar je nastao kad su pjevali »Gloria in excelsis«. Ali, budući da su tada, zbog spomenute kuge, običavali kaditi crkvu, ljudi nisu odmah shvatili o čemu se radi, iako su neki od puka vikali [da crkva gori]. Shvatili su to kad se zapjevalo »Vjerovanje«; tada je proždrljivi plamen već zahvatio cijeli krov. Tada se puk, sasvim prekinuvši službu Božju, dao na gašenje vatre, i to ne samo kršćani nego i nevjernici, koji su se bili sakupili na sajam. Međutim, bilo je to uzalud, jer je žestoki plamen, koji se razgorio na borovu krovu i na svim, potpuno suhim, gredama, progutao cijelu zgradu u roku od dva sata. I kameni zidovi bili su velikim dijelom oštećeni.

Tko će ikad opisati smućenost čitave redovničke obitelji i puka, njihov plač i jadikovke?! Nisu mogli prodrijeti ni do gvardijanove sobe, da bi spasili zajedničku blagajnu. Ova se kroz četrdeset godina (od uprave o. Mate Delivića ) povećavala i narasla do 14.000 reala ili, pučki rečeno, groša; bila je namijenjena za ovakve slučajeve i za ucjene od strane nasilnika, da bi se očuvala crkva, i, prema tome, i Kristova vjera u ovim krajevima. Kad je minuo žešći požar, ipak su izvukli suđe i namještaj u sakristiji, i to zbog njegove vrijednosti i zbor toga što je sakristija bila sagrađena od kamena. – Oganj je progutao crkveno i oltarsko ruho, sve slike [i kipove], izuzev vrlo starog kipa sv. Katarine, koji je prema predaji bio donesen iz Konjica, i osim oltarske slike blažene djevice Marije, te osim stare, kvalitetne slike Općenitog suda i nekih drugih male vrijednosti. Isto tako, spašena je, budući da je čitav puk donosio vodu, veća konoba s većim dijelom vina, kupusarnica i podrum, u kojem sada boravimo, da ne bismo napustili ovo mjesto.

Tko li je bio uzročnik ovog kobnog i u svakom pogledu pogubnog požara? O tom bi trebalo nešto reći, da to bude na ravnanje i za primjer našim potomcima. Međutim, za njega se nikako ne zna. Ne bismo mogli reći da je itko svojevoljno podmetnuo vatru. Sigurno je da je požar najprije izbio u gornjem spavalištu i to u onim sobama koje se nalaze u sredini; tu su puno ranije zapazili dim. Kršćani, međutim, koji stanuju u kolibama nasuprot samostana, nisu mislili da se radi o požaru pa ga zato nisu ni oglasili; mislili su da se radi o običajnom kađenju protiv kuge. U spomenutim sobama stanovali su fra Rafael Budimir, zavjetovani brat-laik, i mladić Anto Soko, tercijar, iz Rata, s dubrovačkog područja. Oni su, ili htjeli napose, kao što je spomenuto, okaditi svoju sobu ili su ostavili upaljenu svijeću ili su napokon, pušili duhan na lulu i tako, ostavivši zapaljen trud za kresivo, prouzročili požar. Ipak smatramo da je vjerojatnije da je vatra izbila u onoj tercijarovoj sobi. Ovdje treba napomenuti, radi budućeg ravnjanja poglavara, da je sadašnji gvardijan dobro znao za njihovu naviku da puše duhan a nije im toga zabranio. Taj je tercijar četvrtog dana [iza požara] umro; bolovao je prije toga kod nas dva dana i zbog zaraze bio odijeljen [od drugih] u srednjoj kolibi samostanskog vrta. Nije se ispovjedio. Tijelo su mu zaraženi prenijeli i pokopali pored onih dviju jela uz majdan Tomića . Ipak, samo Bog zna od čega je on bolovao i umro. Neki vele da je tako naprasno umro od jeda, kad je vidio da je krivac tolikog zla i da su svi za to saznali. Drugi su govorili da je umro od kletava kojim su ga toliki svećenici i Božji puk prokleli. Treći, napokon, kažu da se on u onom metežu i od dodira sa zaraženima zarazio od kužne bolesti; to su zaključili po aspi koja mu se u času smrti pojavila po tijelu. Ali neki smatraju da ni to nije istina, nego da je to tako rečeno da se izbjegnu sve neprilike.

Ovaj tužni požar samostana bio je uzrok što se vrlo mnogo ljudi zarazilo, tako da se odmah, nakon što se puk izmiješao gaseći vatru, u mnogim obiteljima ponovno pojavila pogubna kuga i mnoge pomorila. Ali, kao što rekoh, kad bih htio opisati svu štetu i [sve] tužne posljedice ove nesreće, to ne bi stalo u cijelu ovu knjigu, tako da se ona ne bi mogla zvati »ljetopisom samostana nakon uništenja« nego »poviješću uništenja samostana«.

(Ljetopis kreševskog samostana / Marijan Bogdanović; priredio dr. Ignacije Gavran, - Sarajevo, 1984.)

 

AMBROZ MATIĆ
1795.-1849.

Ambroz Matić rodio se u Blaževcu kod Modriče 1795., umro 1849., utopivši se u rijeci Bosni. Školovao se u Hrvatskoj i Ugarskoj. Ubraja se u red najistaknutijih pjesnika latinista u XIX. stoljeću.

Matić je napisao zbirku od sedam pjesama na latinskom jeziku pod naslovom Isitirion (Doček), koju je posvetio biskupu fra Gabrijelu Barišiću u povodu njegova povratka iz Italije. Iz te zbirke donosimo jednu pjesmu. U njoj je vidljiv utjecaj rimskih pjesnika Vergilija i Ovidija.

Melibej 

Vi, drugovi, bez žučljivosti, pošteni, bez svađe skromni, 
A sve vas je savezom povezala jedna ljubav, 
Recite: zašto radosni drugovi ostavljaju svoje kuće? 
Zašto bez razgovora Sutjeska ostaje svoga? 
Kakav novi sjaj u Aonijev gaj i u visoke pećine 
Pinda ulazi, ili kakav se šapat širi hramom? 
Svud naokolo njišu se vijenci lovorova lišća; 
Ševa svečanom pjesmom zanosi kraj; 
U dubokoj noći čuje se glasima bogati slavuj 
Kako do zore izvija slatku ariju, 
Po livadama razdragana stada trče, poskakuju, 
I veselim glasovima zbore o novim radostima. 
Zašto dvorišta, zašto sela, zašto se šume vesele? 
Zašto brzim trkom konj pretrča raskrsnicu? 
Odasvud dolaze oci reda Manje braće, 
I hramovi Bogu posvećeni od svjetlosti bliješte, 
Zašto na službu božju hitaju mladi i stari, 
Žuri noga za nogom, zbija se grud do grud? 

Preveo Šimun Šimunić, 
prepjevao Veselko Koroman 
(Ulomak iz Bosanskohercegovačke hrestomatije)

 

BLAŽ JOSIĆ
1820.-1868.

Blaž Josić rodio se 1820. u Rapačama kod Tuzle, umro u Kraljevoj Sutjesci 1868. god. Školovao se u Vesprimu (Ugarska). Pisao je pjesme na latinskom jeziku i ubraja se u red najistaknutijih latinista Bosne Srebrene u XIX. stoljeću.

Josić je napisao osam pjesama na latinskom jeziku, od kojih jedna broji 1164 stiha. Šest ih je tiskao, a dvije su u rukopisu. Ovdje donosimo ulomak iz jedne njegove pohvalnice.

Pohvalnica biskupu fra Marijanu Šunjiću
(Ulomak)

Sada nastupi i upravljaj dušama vjerne si pastve, 
Smijem li, reći ću tek: »Zdravstvuj nam glavaru drag, 
Drži se, tvoje strpljenje urodit će obilnim plodom, 
Tvoje tegobe i trud lakim učinit će Krist, 
Taj tko umnožava dare, znat će da ih čuva, 
Žiću cijelome tvom pravda božanska je štit, 
Zna se da vukovi uvijek bježe kad spaze pastira, 
Straža pobožnih, znaj, plaši se dušmanski roj, 
Kliču ti kler i pastva i vlast i franjevci složno 
Tvoje će savjete sveđ slušati i upute sve, 
Ovdje ćeš naći složne sve fratre i mlade i stare 
Stoga njihov će trud podijeljen biti i lak. 
Tebe, pak, dobroga pastira slijedit će odano stado, 
Spremno će slušati svih mudrih ti savjeta glas, 
Svi su mislili složno da od tebe boljega nema, 
Čitavog naroda glas uvijek i božji je zov, 
Baš prema zasluzi tvojoj svatko te uzorom smatra, 
Radosno priznaju svi sreću da kuješ im ti, 
S tobom i zdravlje nam jedno i sreća i život nam cio, 
Vjere i vjernike svih uz tebe bujan je cvat, 
Sretnikom diči se taj koga tvoja desnica vodi, 
Radosnim pljeskanjem sad radost potvrđuju svi, 
Izvanrednim obličjem jer dična ti starost se blista, 
Od nje odsijeva pak mudrošću cio ti lik, 
Dostojanstven ti stas, a govor ti bujnošću teče, 
K tome još dodaj sad mudrog čela ti čast, 
Mitra sva iskićena ljiljanom rujnim se blista, 
Uresom ona ti svu ovija pastirsku vlas, 
Vjera, pobožnost i spremnost na bilo kakve tegobe, 
To je ures tvoj, krepost veća od svih, 
Uz ovo ostalo sve i znanje te golemo krasi, 
Zatim u cijelosti svoj život neporočan tvoj, 
I dok drugo se diče time što stekoše časti 
Ti, o glavaru naš, samoj si čast, 
Radosna Bosna sveudilj tvoje će slaviti ime, 
Groba hladnoga, znaj, dobar se ne plaši glas. 

Preveo i prepjevao Nikola Šop 
(Ulomak iz Hrestomatije)

 

IVAN FRANJO JUKIĆ 
1818.-1857.

Ivan Franjo Jukić rodio se u Banjoj Luci 1818., umro u Beču 1857. god. Filozofiju i teologiju studirao je u Zagrebu, Vesprimu i Dubrovniku. Bio je pučki prosvjetitelj i politički tribun, zagovornik ilirizma, kulturni preporoditelj, pisac. Vodio je školu u Varcar-Va kufu koju su pohađala i djeca nekatoličke vjere. Pokrenuo je izdavanje prvog časopisa u povijesti bosanskohercegovačke periodike – Bosanskog prijatelja. Radio je na osnutku književnog društva »Kolo bosansko«. Kao spisatelj je objavljivao radove iz povijesti, zemljopisa, etnografije, ogledao se u stihovima, skupljao narodne umotvorine, pisao političke manifeste... Autor je više knjiga: Početak pismenstva i napomena nauka krstjanskoga (1848.), Zemljopis i poviesnica Bosne (1851.) i dr. Napisao je i nekoliko putopisa, među kojima se izdvaja Putovanje iz Sarajeva u Carigrad god 1852. mjeseca svibnja, a vrlo su zanimljivi i putopisi nastali nakon putovanja po Bosni i Hercegovini između 1841. i 1845. godine, koji ga odaju kao vrsnog putopisca. Svojim političkim manifestom Zelje i molbe krstjanah u Bosni i Hercegovini (1850.), što ga je uputio austrijskom caru i turskom sultanu, zahtijevao je moderne građanske slobode za kršćane Povjerovao je Omer-paši Latasu, misleći da će zajednički moći Bosnu osloboditi od turskog gospodstva, zbog čega je završio u izgnanstvu 1852., najprije u Carigradu, a potom u Rimu, Dubrovniku, Anconi, Veneciji, Zagrebu i ?akovu. Samo je još jedanput nakratko uspio doći u Bosnu. Umro je u Beču nakon operacije 1857. godine i ukopan je u zajedničku grobnicu u koju se ukopavaju najsiromašniji.

Jukić je pisac raznolikih i vrlo zanimljivih radova. Nije ih moguće sve predstaviti. Ovdje donosimo samo nekoliko ulomaka iz dvaju putopisa, koji Jukića ponajbolje predstavljaju kao darovita proznog pisca.

Putovanje po Bosni 1842.
(Ulomak)

Ostavivši Tešanj, da po sata pregazimo Usom rijeku, koja se jedva i to samo ljeti gazi; oko Usore krasne su ravnine, polja i livade, koje oko nas ostaše, a mi pod mrak dođosmo u Šivilu selu ondašnjem katol. župniku, kod koga i prenoćimo, a sutradan ujutro popnemo se na Krnjin-planinu glasovitu, ne zbog svoje visine, nego zbog mjesta i gnijezda bivšeg ajdučkog, što očevidno grobovi pobijeni ljudi pokazuju. Dva sata idosmo preko ove planine, razumije se sa strahom, koja je sva ravna, a sva nakićena s prevelikim dubovima bukovinom i brezovinom, ispod koji silne svinje žirom goje se; i prešavši Krnjin, spustimo se do podne u ravnine, doline i bregove fočanske. Ovdje spazih Hrvaćane, ljude po imenu i izgovoru od šokaca različite. Zapitam kiridžiju:

- Kakvi su to Hrvaćani?

- Bježi, ne pitaj – veli on – to su ljudi izvraćeni, koji se ne boje ni Turčina ni fratra, pod puškom po vasdan radi, a rijedko će je i po noći iza pasa izvaditi! prije 15 godina malo se koja kuca šokačka ovdje nalazila, pak evo se gori doseli Hrvaćanin, i to sve ispod ljubuške i vrgovačke krajine. A to sam i sam iz njiovog odijela i govora poznao: je, bija, vidija, naresto, mjesto: jest, bio, vidio, narastao; a odijelo njiovo i kod ženska i kod muška sukneno je sve. Hrvaćanin usred ljeta nosi čakšire suknene bez gaća prteni, koparan (gunj) sukneni bez košulje; a ženska: bječve do koljena izvezene svakojakim pletivom, i dugu haljinu, koju sapne bez košulje; no mnogi su počeli već s prtenilom odijevati se, prvo što lan ovuda dobro raste, a drugo što im se šokci rugaju. Ručavši u Foči nastavimo put preko sela i njiva, te isti dan dođemo u selo Zelenike, u kom kao i u Foči ima župnička (parohijalna) kuća, gdi prenoćivši uputimo se niza savske ravnine, i prije podne stignemo u selo Koraće kraj Save. Od Foče do Save su njive žitne, sjenokosi, i čitavi lugovi vinjagom prekriveni koje putnika na negdašnja blaženija vremena opominju, kad su ne samo šljivici (kao što su sad preobilati) nego i vinogradi cvali.

(Sabrana djela / Ivan Franjo Jukić; priredio dr. Boris Ćorić. – Sarajevo, 1973.)

Putovanje iz Sarajeva u Carigrad god. 1852. mjeseca svibnja
(Ulomak)

Bio je dan 3. mjeseca svibnja; u 3 sata noći dodje k meni juzbaša Astalarâsi. Ja kao zlu sluteći, nisam još bio zaspao, već se vrtio po postelji tamo i amo od bolesti, tuge, i žalosti. »Ajde«, veli mi, »eno Derviš-paša poslo čovjeka, i selamet ti donio: despot, koi te je odmolio, čeka kod paše.« Ja sam molio, da do sutra ostanem; al zaludu; moradoh težkom mukom u njegovu sobu, gdje mi moje haljine donesoše, te se obukoh. U sobi je bio jedan mulaazim, koji je bio određen da me vodi, i jedan ađutant Mustaj-paše, koi me je doveo u avst prije četiri mjeseca. Kada sam išao kroz čaršiu sarajevsku do kuće Derviš-pašine, buduć da nisam mogao hoditi, sve me je mulaazim za ruku vodio i tješio o selametu govoreći. Ja sam se počeo zlu dosjećati, znadući, da despot sa mnom neima ništa, i što bi mene vodili k Derviš-paši? Zatim što bi to po noći imalo biti? – Mjesec je sjao. Dodjemo do konaka Drviš-pašina. Tud stoje konji pripravni, uz nje dvie zaptie i jedan onbaša; na konju njegovu pozvekuju prange (bukagie). Drviš-paša bio je u haremu, kad mulaazimu iznese njekoliko knjigah, te zavikaše: binja sen (jaši ti). Videći, da ja ne mogu uzjašiti, dvojica me digoše na konja. – Podamnom bila je kurada, tako isto i pod mulaazimom i onbašom. Konji kost i koža; prie na dan Turci iz Vareša dotjerali begluk ćumur; konje im pohvatali, oni se razbjegali i samo jednoga uhvatili, da uz konje idje i da ih vrati. Zaptie imali su dobre i svoje konje. Na mojoj kuradi bio je gol samar; kroz stelju slama probila, a mjesto kolana pritegnuli ga ularom.

Mjesečina sve se ukrada, Sarajevo sve pospalo; samo čete kulukah susretosmo i pred bezistanom žmiraše fenjer lamborom napet i na više miestah od kumrikušah izkljuvan. Sad sam već znao, koja me sreća čeka; vidih da mi se kosti izvan drage otačbine nose, da se ukopaju u kojem aziatskom trništu; - potjeraše me u surgunluk, od kog sam se više plašio nego od smrti! Stanja tužniega nije moglo biti od moga: bolest dvomjesečna, tuga i žalost učinile su me više smrti nego čovjeku prilična; bez novcah u nepriateljskih i krvničkih rukuh! Što je bilo drugo falilo? – smrt! ali ova se je više klonila od mene, nego ja od nje. Vidio sam da je Bog drugo sa mnom odredio : da moram podnositi! Samo Bože dragovoljno, i svetu tvoju pomoć ponizno molim: hic ure, hic seca, tantum in aeternum parcas! bila mi je molitva.

Prošavši kroz gradsku kapiu, koja zajedno s gradom na pola porušena i jazom otvorena stojaše, kad smo se već od Sarajeva odalečili, kaže mi mulaazim: »Meni je Drviš-paša zapovjedio, dok iz grada izađemo, da ti noge sputim u prange, a ruke stegnem konopcem; ali ja toga neću činiti, ako se budeš mirno držati. Ti čuvaj i sebe i mene; a ja ću tebe.« To bi on i učinio, ali nije znao, kako bi onda samnom svezanim vladao, jer je moje tielo bilo kao mrcina i trebalo me je nesamo mećati i skidati s konja, već suviše komordžia morao me je sa strane držati rukom, da se nesvalim s konja. Pobjeći da ću, nije se bojao; već mu jedina briga bila – a to je i moja – da na putu ne umrem il ne ostanem. Pitam ga, kud će sa mnom i što će biti od mene? Kaže: »Prekjučer kad je Drviš-paša do Rogatice ispratio Omer-pašu, da mu je zapovjedio, da te odmah opremi za njim u Monastir; hoćeš li ondje ostati, il će te voditi u Carigrad, to ćemo znati kad tamo dodjemo; ti se gjanum neboj ništa: dvie tri godine da budeš na vilajetu, pak ćeš se opet vratiti kući«, govoraše na pola turski, na pola bugarski.

Sreća mi je bila, da sam bio u zimskih haljinah; samo što su mi noge zeble u jemeniah; kabanicu svoju metnuo sam poda se, a on mi je dao svoju harku, te sam se zaogrnuo. Put je sad uzbrdo, sad nizbrdo; kaldrma kao babinski zubi; izvan kaldrme blato do trbuha; mjesečina, da negleda moju nevolju, bijaše se u crno zamotala; jašiti se ne može, a pješice ni pogotovu. Konji pod nama trojicom nogu za nogom, i pod onbašom se njegov zavali, a on pod njega – više ne mogaše dalje. Srećom u mraku spaziše seljaka, koi se vraćaše iz Sarajeva, kud je nosio u begluk sieno; konja mu uhvatiše kao svoga i osedlaše ga. Moljaše žalostnik, da mu je konj jedva živ, da vazdan ništa se nije okusio; sve bi uzaludu, – podje uz konja. Nismo ni dva sata putovali i konj pod teškim onbašom susta. Kraj puta vidjaše se vrata; u nutra kiridžie; po tlu tovari, a okolo konji pasu. Zaptie počeše iskati konje – jer je to njihov posao –; kiridžie kažu, da oni ne mogu trgovačkih tovarah na drumu ostavit. Medju kiridžiaši bio je jedan Turčin, koi je njekog bega konja vodio na prodaju. On se kao Turčin ništa nije bojao; već se prigovaraše sa zaptiom i mulaazimom; a hristjani medjutim s konji zamakoše u mrak, ajde ih stigni. Sad Turčin morade hoćeš nećeš konja dati i s nami se uputiti, iz početka vrnoseći i vezirom se prieteći, poslje pako i ušuti.

Sutradan ostavimo Vodinu i poslje brdah i dolinah oko po]dne spustimo se u ravnice, i eto nas u varošu Jeniči, koja je mnogo zaostala za Vodinom, iz uzroka, što manje hristjanskih stanovnikah ima, nego Vodina. Ovo obično služi za upravu putniku, jer Turci neće da rade.

U Jenici prenoćivši nastavimo put sve ravnicom i ugledamo za malo more. Oko podne pređemo Vardar predugim drvenim mostom. Sviet je vrvio tamo i amo, osobito kiridjie s robom natovarenom. Na Solunu su topovi pucali na dolazak Omer-paše i Avni-paše, koi ga je pratio. Poslije dva sata eto i nas u Solunu gradu. Bio je njekakav svetac i čifutah sila božja izašla pred gradska vrata na šetnju. Kroz cio grad projurismo do konaka Omer-pašina. Ovi nam spravi jednoga čauša te natrag opet do u fortezzu. Mene spratiše u jednu podzemnu magazu, u koju sagnuvši se jedva unidjoh. U njoj se je kroz malu lakomicu vidilo, da na kraju ima nješto uglja i nečisti. Ubaciše mi kabo vode i zapreše vrata. – ostadoh sam. Od umora i bolesti ja sam se bio prenemogao; ništa mi tako nije začudo, već kako duša u tako oslabljenu tielu može više stajati. Ne prodje jedan sat, otvoriše vrata. Eto dvojice juzbašah, bugarski mi zovući, da dodjem za njimi u njihovu sobu. Bila je to pri zemlji soba, kraj sobe, gdje su nizami stajali; imala je šiltete; u njoj je prebivo Imam nizamski sa juzbašom. Metnu stražu na vrata i dva nizama unutra. Moj mulaazim imao je kazati, gdje su me strpali, te po njegovoj (Omerovoj) zapoviedi ovdje su me premjestili, gdje su u istoj sobi odprie bosanski paše stajali, kad su istim poslom, kojim i ja, putovali u Carigrad. Omer-paša bio je tri dni u Solunu i jedan dan dolazio u fortezzu na ziafet. Avni-paša stajao je u istoj kasarni, gdje i ja. On je otišo s parobrodom u sriedu i ja sam morao druge sriede; dakle 10 danah stajao sam o kruhu i samu bobu, koi je bio krupnii od lješnjaka, i na njekakvoj ribjoj masti varen. Nizami bili su topdjie jedan tabor; mnogi su bili iz Karadžove te smo se razgovarali, kad ne bi bilo Imama; a kad je bio on, imao sam prigodu slišati tumačenje alkorana iz arapskoga na turski, na koje tumačenje dolazilo je 4 nizama, koi su se pripravljali za hodže u svojih selih, kad odsluže 5 godinah. Ja sam imao ono malo novacah iz Prištine ponešenih, i sad sam u po ciene prodao sat, koi mi je sam osto od lakome grabežljivosti turske, te sam kupovao po malo mesa i sira. Mulaazim odpravio je sva tri čauša; u sriedu dakle sa tri čauša ondašnja odvede me na kaiku u turski parobrod.

Čauše vrati, a mene u konjske bukagije sputi tamo, gdje je i marha bila svezana; desnu mi nogu metne u gvoždje, drugi kraj bukagijah sveže za brod i zatvori ključem, i samo bi me, kad bi imao potrebu porad sebe, odpustio. Parobrod je pun bio putnikah svakoga zakona i naroda. Mornari su svi bili Hrvati i Dalmatini, te su me hranili i pojili, dok sam god tud bo sve od svoje hrane i pazili me kao naši ljudi. Bilo je dosta Hrvatah iz Bara od Spiče, koi su išli na radnju u Carigrad, te po ovih imao sam prigodu javiti mojim prijateljem dolazak u Carigrad. Ob dan ajde u razgovoru provodio sam tako kako; al kad bi obnoć, eto jada! strašna bura hitaše parobrodom tamo amo, a valovi više od jednoč svega me poliše; bio sam se smrzo od zime. Sutradan sunce me ogria; vidismo i Galipolje, gdje se vapor malo ustavi. Eto nas i u Dardanelah. Noc se uhvati, i težko umoliše mornari mulaazima, te me za tu noć premjestiše u magazin, opet u gvoždje – te sam tud spavao. Sutra je bio petak. Svanu se i mi se začudismo, šta to niče iz mora: – to je bio Carigrad. Mulaazim skide gvoždje s mene, govoreći: »ne boj se, neće više na tvoje noge;« nadje kaik, te s jednim zaptijom odvede me u Eskiseraj, prikaza juzbaši od Tomrukahne, i ovi me s dva soldata opremi u obližnju tamnicu, gdje ih je bilo u dvie sobe preko dviesta tamničarah. Tud sam bio do poslje podne, te zatim budem premješten na samo u magazu, gdje je prie stajalo blago, stražu s puškom staviše pred vrata, i zaptiju s nizam-čaušom sa mnom unutra. U drugom članku nastavit ću svoje sužanjstvo u Carigradu.

(Sabrana djela / Ivan Franjo Jukić; priredio dr. Boris Ćorić. – Sarajevo, 1973.)

 

JAKO BALTIĆ
1813.-1887.

Jako Baltić rodio se 1813. u Bukovici kod Travnika, umro u Ovčarevu 1887. god. Studirao je u Ugarskoj. Obnašao je različite službe u Bosni Srebrenoj. Njegov ljetopis Godišnjak od dogadjaja i promine vrimena u Bosni 1754.-1882 . sačuvao se u rukopisu i tek je nedavno objavljen. Iz njega prenosimo ulomak koji, između ostalog, svjedoči o promjeni stava turskih vlasti glede gradnje novih crkvenih građevina.

Godišnjak od dogadjaja i promine vrimena u Bosni 1754.-1882.
(Ulomak)

Godina 1853. Ove godine prominu se vezir bosanski; Veledin-paša ode, dojde Huršid-paša. Veledin-paša bijo je dobar čovik, koji i krstjanim dosti pravo sudio. Prid Veledin-pašom bi velika raspra (dava) među seljanim krstjanim iz sela Pokrajčića, kod Travnika, i velikašom, Turčinom Adži Brajom iz Travnika. Ovi Turčin, starinski zlikovac htede Pokrajčanim svu zemlju okrčenu oteti, od Bile ter do sela. Ova se je raspra tirala još pod Tahir-pašom, koji je krstjanim pravdu bijo prisudio, ali Turčin, ne buduć zadovoljan, opet prid ovim potira. Ovi pako vezir, po posredovanjem našem, prisudi tako tvrdo krstjanim pravdu, da je na senatu upiso ovo: Više ova dava svršena nek ne iđe na kanun carski.

Po naredbi sultanovoj, posla vezir bosanski jednog inžinjera, Ešref efendiju, da vidi koliko trjeba načiniti fratrim i katolicim u Bosni crkava. Otci su jur odredili da se načini jedan manastir u Livnu, na Gorici, drugi u Gučoj Gori kod Travnika, dva u Posavini, jedan na Plehanu a drugi u Zoviku. Crkve pako, osim ovih novih manastirskih koji će se graditi, narediše oci kreševsku razširiti, sutinsku po isti način i fojničku, budući odveć male za puka. Osim ovih načiniti jednu u Docu kod Travnika, drugu u Livnu u selu Vidošim, treću u Varešu. Ova sva mista dobri inžinjer Ešref efendija jest pomljivo, po velikom snigu, obišo, miru građam dao, buduć čovik u svom zanatu izkusan. On ništa nije htio uzeti za svoj trud, nego je samo želio da mu papa pošalje orden kakav. Rad ovog bila je pisana molbenica sv. Ocu; već ne znam je li što dobijo dobri inžinjer? Posli ovog svega, poslana budu od sultana Abdul Medžida deset fermana da se na rečenim mistim crkve i manastiri načine s dobrom priporukom da Turci tomu ne budu protivni. Molbenica, dakle, na sultana lipim plodom urodi.

Od ovih crkava prva se u Bosni načini u Docu kod Travnika. Revni župnik o. fra Anto Tuzlančić jedva dočeka ferman carski, na 8. miseca rujna stavi prvi kamen crkvi priblažene D. Marie uznešene na nebesa, koju prostranu i lipu načini troškom vlastitim i s pomoćju bogoljubnog puka. Slideće godine bila je gotova i dojdućeg vrimena dva krila crkvena cinkom, za veću sigurnost, čini isti pokriti. Bog ga živio mlogo godina i drugi njega slidili! Svima bude začudo, kako ovi valjeni župnik zgodom u malo vrimena načini golemu crkvu; s ovim i druge ganu da se za priličan poso zauzmu. Majstori su sve bili Bošnjaci naši od Travnika.

Zima ova biše blizu sva brez velike studeni i sniga. Ja sam ove zime na poslidnji dan godina, na sv. Silvestra, s fra Andriom Glavadanovićem i s fra Franom Vučevićem priko visoke planine Zeca prišli u Skoplje i baš se tako ugriali bili, da smo lada tražili. Posli ja sam, ostavivši moje društvo u Skoplju, moro sam ko vikar putovati u Livno. Priko Kupresa putovo sam na Vodokrstje, tako mirno biše i toplo u zdraku da bi čovik mislio početak jeseni. Ovako vrime prijatno biše za vojnu Omer-pašinu na Crnu Goru i baš Turci Bošnjaci govoraju, da će Omer-paša na Božić ristjanski udariti i u Cetinje unići. Što sam i mislio, priko Kupresa putujući i lipotu vrimena razmišljajući, da se more dogoditi.

(Godišnjak od dogadjaja i promine vrimena u Bosni 1754.-1882. / Jako Baltić; priredio 
dr. Andrija Zirdum. – Sarajevo, 1991.)

 

ANTUN KNEŽEVIĆ
1834.-1889.

Antun Knežević rodio se u Varcar-Vakufu (Mrkonjić-grad) 1834., umro u Kotor Varošu 1889. god. Studirao je u Italiji. Bio je politički vrlo angažiran. Najvažnije mu je djelo Krvava knjiga ili spomenik kraljevstva bosanskoga u kojemu je oštro kritizirao tursku vlast, zbog čega je bio proganjan.

Kneževića predstavljamo zanimljivim ulomkom iz njegove memoarske proze, gdje je opisao napetu atmosferu koja je zavladala među ljudima u vrijeme ulaska austrougarskih trupa u Bosnu i Hercegovinu 1878. godine.

Ulazak Austro-Ugarske u Bosnu
(Ulomak)

Stiže glas u novinami, kako je Berlinski kongres dozvolio Austriji, i opunomoćio ju nek uniđe u Bosnu; i kako će ona do koj dan unići. – I na nas župnike stiže službeno pismo od našeg Biskupa Prisv. fra Paške Vujice, u kom nam isto javlja, i još naređuje da tajno sviet podgovorimo nek mirno dočeka vojsku Austro-Ugarsku; nek prid nju pod barjacima izađemo; i nek sklad, i ljubav međ Turke, i Krstjane stavljamo. Do malo, oglasiše opet novine, da je prid vojskom glasoviti General Josip Pilipović, starinom Bošnjak.

Ova viest koliko je razveselila, i obradovala sve Krstjane, toliko je ogorčila, i razpalila Turke! Tursko nasilje pope se na vrhunac, i ni jedan Krstjanin, ni u jednom mjestu, ni u koje doba nije bio miran! Svak ih je bio, svak mlatio, svak progonio, svak gulio! Krstjani su bili uzrok što će Austrija u Bosnu, pa su s toga svuda prognati!

Jedne večeri k meni stiže moj pobratim Mujo Gjulić, i kaza mi kako idje Telal kroz čaršiju, i viče: »Zapovjed je od Cara, da noćas svu raju kao nevjernike izsječemo, a kuće jim popalimo; zato nek je svaki pravi turčin pripravan, ej!« a kako za njim kadija idje, i viče: »ovo je istina, na me je pismo stiglo; čujte bratjo Turci svi, i odmah se pripravite!« Nu ja momu pobri kazah nek on hode kazati svima komšijama, da jih nije guja ujela pa da zadirnu; jer da jim više neće tribati vojska austrijska, buduću ustaši blizu Jajca; Jajce sve obokljeno od Krstjanluka, a i u Jajcu više Krstjanah nego turakah, a sad je sve naoružano, pa more turčima gorko prisjesti! Moje je rieči Pobro mnogim kazao, i one su dobro djelovale na Turke, osobito prve razboritije. Zato na poziv Kadin, i Telalov, nitko se od nijh nije htjeo ni maknuti! Sad je Kadija bjesom pobjesnio, te pozove iz grada topčije nek pucaju iz topovah na Varoš, i Kozluk; nu mu ovi odgovore, da od svoje oblasti nejmaju naredbe, a brez ove naredbe da ne smjedu činiti. Kad jih je on počeo siliti, oni prosvjeduju prot njegovu nasilju; učine ga odgovornim za topove, i streljivo, kao i za svu štetu koju bude učiniti bilo Caru, bilo narodu, i po noći pođu u Travnik da stvar starijim prikažu. Nu i Kadija se pridomisli, te za njima otpremi momke, koji ih stignu kod Skele, i povrate jih, rekavši da je Kadija odustao od svoje nakane. Ovako dakle mirno se svrši!

Kadija do malo kroz više danah opet ovo obnovi; telala pusti da viče, a on je njegovu viku potvrđivao, nu Turci ako su i plašili Krstjane, opet nisu prot njima udarili; što Kadija videći, vas biesan, pusti telala nek naredbu obnovi, on po običaju za njim potvrđujući, i zagrozi se svima, koji pod oružjem onu noć ne dođu u »Konak" k njemu. U noći se sviet zgrnuo, i on jim najstrožije naložio nek odmah izvrše božju, i carsku naredbu. Al ovdje se našao Adži Mehmed Krpo, koji zaišće od njega tu naredbu da ju prouči prid svima. – Jer je ova naredba bila tajna, Kadija nije ju smio dati; nego zagrmi na Adžiju: »Kod mene je Ućum; je sam Kadija! zar meni ne vjeruješ?.." nu Adžija mu odvrati: »Znaj ti Kadija sve da je Tebi došao ferman kojim zbilja to nami naređuje, mi opet to ne bi učinili, nego bi Caru kazali kako smo se mi s našom rajom izrodili, i kako ni živiti brez raje ne možemo; pa bi ga zamolili nek nam ju pokloni, i tako ju učuvali; a kamo li da Tebe poslušamo! Tko je moj, nek mirno idje svojoj kući, a ne sluša Kadinih budalašćinah, za koje bi mi morali odgovarati, a on se u kraj odbio!" Na ove rieči svi se mirno raziđu, i od opakog čina odustanu.

(Ulazak Austro-Ugarske u Bosnu: ulomak neobjavljenog rukopisa / Antun Knežević; 
priredio dr. Anto S. Kovačić. – U: Nova et vetera, 1978., br. 1-2)

 

GRGA MARTIĆ
1822.-1905.

Grga Martić rodio se u Rastovači kod Posušja 1822., umro u Kreševu 1905. god. Filozofiju je pohađao u Zagrebu, a teologiju u Stolnom Biogradu. Djelovao je kao dušobrižnik i prosvjetitelj, te od 1856. kao predstavnik Bosne Srebrene u Sarajevu za kontakte s turskim vlastima. Martić je najplodniji pjesnik među franjevcima. Za života je bio uvelike cijenjen i slavljen. Najvažnije mu je pjesničko djelo veliki epski spjev Osvetnici (1861.-1883.) koje, prije svega, ima kulturno-povijesno značenje. Njegova, pak, Zapamćenja (1906.) ubrajaju se u žanr memoarske književnosti i jedno su od prvih djela te vrste na tlu BiH.

Pjesništvo Grge Martića predstavljamo ulomkom iz njegova spjeva Osvetnici, u kojemu je autor opjevao borbu hrvatskih narodnih junaka Kike i Zelića protiv turske vlasti u sjevernoj Bosni godine 1832.

Iako je Martić ponajprije poznat kao pjesnik, njegovo memoarsko djelo Zapamćenja odaje ga i kao vrsna pripovjedača. Iz njega je ulomak o nekim zanimljivim zbivanjima u Sarajevu neposredno nakon ulaska austrougarskih trupa 1878. godine.

Osvetnici
(Ulomci)

Oganj piri u vrh Vučijaka, 
Plami odsjev u mrak mrki daju, 
O tom vile zapituju sjaju: 
Bore mio! tko se tamo dio? 
Il' su vuci, ili su hajduci? 

Nisu vuci s lučem preo mraka, 
No dva momka vatru stakli jaka, 
Lijepe dobi, al' pološe kobi', 
Plasi ljudi, zabljušeni, trudni, 
Cijele noći glagoljiše budni 
Pri žaru se ognjevu grijući, 
O zadatku tešku brigajući 
Skromnih, tajnih i nakana bajnih. 
Nu, nit' male ikom puške tajne, 
Nit' dugaljke prislonjene bajne, 
A noži jim što na uzglav reže, 
Lahko kažu za čijem druzi teže: 
Ne orati niti trgovati, 
Već zelenom gorom drugovati! 

Čarna gora puna razgovora! – 
Vjetar sviri, miloduhom piri, 
Potočić niz vrlet se rune, 
A s ormara rosne kaplje trune. 
Zora zori, svijet osvitkom dvori, 
Divne pjesni slavuj zadovori, 
Drobni trtci i sinice male, 
Uz kosove cvrku učestale, 
Bijela danka na uranku hvale, 
Uz njih vile kolo zaigrale, 
Ladu Lelju na uroke zvale, 
Odmetniku stojnu vjeru dale, 
Kovilj-kite za kape sabrale, 
Harnu sreću njima navještale: 
Da jih muške ruke ne izdale! 
Da jim zgodno u cilj puške pale! 
Ne izdahle bez da na tle svale!

Sa uranka gorskoga jutarca, 
Šumskog veska rajskog povjetarca, 
I sa milja pjesmenijeh tica, 
Hajdukom se razgališe lica, 
Što im mili svi naroci bili 
Prvog svitka, kim su se dovili 
Tvrda klanca, muci pouzdanca. 
Skokom skaču obadva mladenca 
Do biljurna doskaču kladenca, 
Lišca miju, Bogu zaupiju: 
Da jim dijeli, što jim duša želi, 
Sreći dara bez smrtnog udara! 
Pak se o vrat tad rukama sežu 
Vjeru vjeri nelažljivu vežu: ' 
Dokle traju, da se ne izdaju, 
Bude l' bjeći, bude l' naprijed seći, 
Il, potratit, il dobit blaga, - 
Dijelit' će ko dva brata draga! – 
Nu li koji s udesa posrne, 
Drug da crnu krvcu za krv vrne! 
Ruke stištu, cjelovi se brate, 
Krstom vjeri udriše pečate! 
Poklje uze vjera vjeru danu, 
Na rudinu sjedoše mekanu, 
S uprtnjače driješe povraze, 
Ter iz plosak zdravljaju na raze, 
Drugar drugu duga zdravi vijeka, 
A drug drugu isto ne nijeka; 
Potegnuše šljive žeženice, 
Ješe s kruhom suhe pečenice; – 
A kad lica zgrija žeženica, 
Zle odluke na dušmane nite, 
Uglavljujuć zavjete čestite: 
Ne se pivom nikad preždrijeti, 
Niti žensku vjeru prinijeti! 
Ne ucijenit pravedna i ništa, 
Nit globit seoska skrovišta, 
Ni ku pravu pogubiti glavu! 
Na zavjete i zakletvu daše, 
A za tvrđav vile jamstvovaše.

(Izabrana djela / Grga Martić; priredio dr. Branko Letić. – Sarajevo, 1990.)

Zapamćenja
(Ulomak)

Iziđem i ja iz moga skrovišta, konzulata francuskoga, a kad vidim čuda: soldati preko ulice polegli kao mrtvi od velikog napora, jer je teška vrućina bila. Sutradan ili preksutra prestavismo se svi građani svih vjera Filipoviću, a on tude obori veliku vatru na Turke i na hrišćane i Čivute, koji su zajedno unišli k njemu. Ja srećom malo zakasnio, te dođem da se i ja sa svojim župljanima prestavim. Izađu oni prvi što su bili, a ja uniđem i tude ga oslovimo, a on će: »Jeste li vi katolici«? »Jesmo gospodaru; došli smo se pokloniti«. »Hajde sretno. A da li vi volite Muju nego mene«? Rekoh ja: »To Bog znade i starina znade, kako su se katolici vazda vladali prema Njegovom Veličanstvu i slavnom dvoru; sve je tamo vrlo dobro poznato«. Onda mu ja uručim pjesmu što sam je sastavio u pozdravlje vojsci. Filipović se nasmija, pa me upita: »Jeste li vi fra Grga Martić«? »Jesam, i molim te gospodaru, kad zapovijedaš, da 'Te Deum' pjevamo«? »Doći ću u nedjelju«. No već sutradan pozove mene, pa mi kaže: »Pošto ova varoš bez magistrata ne može opstojati ni jedan dan, budući da moja vojska jednako prispijeva, valja proviđenja tražiti i kvartir uređivati. Ja sam predložio svim trim vjeroispovijestima, da mi naprave listu, koje članove za taj magistrat predlažu. Evo ova lista: A sada, da ti je pročitam, pa mi kaži kakvi su ljudi. Je li umjesno, da ti ljudi sjede u medžlisu«. Pročita, a ja mu primijetim, da su ovo ljudi neznalice. »Nego uzmi ti gospodaru, neka se odaberu ljudi, koji su od mladosti pred sudbenim kapijama nalazili se, i poslove poznaju«. »A gdje su ti ljudi?« »Ti su se ljudi razbjegali od ustanka nekud po šumama, da se spase«. Pobilježim ja petoricu i primi ih, a on druge pobriše. Onda mi reče: »Vi morate da budete vijećnik u tom medžlisu«. Pa onda to svršivši reče mi: »Fra Grga, ja sam ovdje nevješt, ne znam ništa, tako ni svi moji ljudi, kako vam je poznato. Nego dođi ti često k meni«. Onda ja odgovorim: »Gospodaru, ja ne mogu dolaziti, upravo neću, jerbo eto u vas je hvala Bogu i znanje i pravda i sud, pa radite što vam drago i što car zapovjedi. Ja sam se, gospodaru, dosad za dvadeset godina nebrojeno puta uz ove stube kada je trebalo penjao, pa branio sirotinju protiv nepravda, a sada tog više ne treba. Osim toga može se trefiti, da neko pozdrijeva, da ja moguće s vama ne šurujem. Nego imate svoje ljude kada treba pošaljite čovjeka, ja ću vazda poslušati«. I to odobri on meni i nadalje sve je pošiljao svoga ađutanta kapetana Milinkovića, kad me je za što ustrebao.

Potom u nedjelju (25. augusta) sa svojom pratnjom pohodi crkvu, najprije pravoslavnu, pa onda dođe i u našu sa sedam generala i vojničkom glazbom. Puna crkva oficira, a on sjedne nasrijed crkve s generalom Tegetthoffom. Tude ja s oltara jedno slovo u pohvalu njegovom vojništvu i njegovih muka spomenem, koje je (poslije su mi kazali) do plača vojnike pobuđivalo. Kad svršimo» Te Deum«, onda ode Filipović u tursku begovu džamiju, a dođe k meni osmanlijski politički stari komisar, po imenu Jurjaki efendija: »Znaš, zaisko Filipović od mene listu buntovnika, koji su bunili po Sarajevu, da mu napišem, a ja ništa ne znam, (jer je skoro došao). Nego molim te, daj mi ti diktiraj, šta ću da otpišem«. Tada ja sazovem nekoliko poglavitih kršćana, i s njima proiznađem glavne otpornike, i popiše on, pa odnese generalu. Još oni isti dan uvečer, eto ti kapetana Milinkovića, gdje meni donese onu istu listu prepisanu od Jurjakija i reče, da je naredio Filipović, da ja providim kako stoji, je li u redu. Ja ugledam odmah s prva one koje sam pobilježio, pa kažem, to sam ja diktirao Jurjaki efendiji. I vrati to natrag.

Nato izađe zapovijed: tkogod oružje ne predade u dva dana, taj će biti strijeljan. A ja se planem, jer sam imao i ja nešto oružja. Otiđem u konzulat francuski, pa tuđe nađem ađutanta, jednog Švicara kapetana, potužim se konzulu i zamolim ga, ne bi li on primio u konzulat ono oružje. »Ne smijem ja to učiniti, jer jedva sam primio od Zlatarovića jednu sablju i dvije male puške na pohranu, a to je oružje od velike vrijednosti". A oni kapetan rekne mi: »Ako predaš u kasarnu, više ti se ne vraća, a da u moj kvartir odneseš može ti propasti, jer ja sam od danas do sutra ovdje, već ja ću ti u konzulat prenijeti«. I došao, pa i prenio; i kako je slobodan bio, pravo kroz varoš prenio. I tako se predade oružje i nitko ni malog mrvića nije smio ostaviti. Tu je bilo sila kićenoga i dragim kamenjem okovanoga oružja. Oni opet, što su primali to oružje, probirali su što je bolje za se, tako da se po Filipovićevoj naredbi jedva spaslo nekoliko lijepih komada za zagrebački muzej.

Oni dan, kad sam listu za magistrat pripravljao, srećom dođu i oni što sam ih u listu pomećao svikoliki, osim Mehmed bega Kapetanovića Ljubušaka. Kažem ja njima u skupštini što je učinjeno, pa mi visoko zahvališe i došli u tu skupštinu. Do dan do dva, dođe meni oni organizator magistrata Josip Sertić, pa mi rekne: »Šta ste vi uradili? Poslao me Filipović, da vas upitam, kako ste vi smjeli Mehmed bega Kapetanovića uvrstiti u članove magistrata, pošto je taj predvodio vojsku kod Busovače i u Klokotima protiv njega«. »Ako ste vi gospodine, ili ja predvodio onu vojsku, onda je i Mehmed beg. Ta on je prije otpora iz Sarajeva na više dana pobjegao preko Travnika, gdje su ga na putu ustaše napale i umalo da nije poginuo; a pobjegao je u Dalmaciju u Makarsku, gdje je četrdeset dana stajao, dok nije Hercegovinu Jovanović umirio. Sad se nalazi u Mostaru. Imate telegraf, brzo javite po njega«. I zbilja došao je on. Tom sam prilikom još nadodao, kakav je privrženik austrijski bio još prije ustanka, kad je s drugima u Carigrad poslat radi bosanske sudbine. Piše odande meni pismo i izvadim pismo; evo što piše: »Dragi fra Grga! Evo smo na svakakvo vijeće udarili, ali odavde ne nadam se nikakvu spašenju, ako nam ne bude od komšije spasa, to jedino«. I uvjeri se Sertić, prikaže stvar Filipoviću, pa tako dođe i Ljubušak u vijeće. A to ga je nekakov rival potvorio, samo da on ne bude u tom medžlisu.

(Izabrana djela / Grga Martić; priredio dr. Branko Letić. – Sarajevo, 1990.)

Odabrao fra Marko Karamatić