Bosna Srebrena

Napomena: U književnim tekstovima ovog izdanja riječi pisane kosim pismom u izvorniku su na latinskom ili talijanskom jeziku, a ako je riječ o ulomku prevedenom s latinskog jezika, koso pismo označuje da su riječi u izvorniku na hrvatskome. Riječi u uglatim zagradama su prirediteljeve dopune radi boljeg razumijevanja, a znak /R/ unutar ili na koncu rečenice znači da je prireditelj izmijenio red riječi.

JURAJ DRAGIŠIĆ
1445.(?)-1520.

Juraj Dragišić (lat. Georgius Benignus) rodio se u Srebrenici oko 1445. god., umro u Barletti blizu Napulja 1520. Već kao dijete došao je u dodir s franjevcima u Srebrenici. Nakon pada Bosne (1463.), pobjegao je pred Turcima. Kao mladi franjevac otišao je preko Zadra u Italiju. Školovao se na učilištima u Rimu, Bologni, Firenci, Padovi, Ferari, Parizu i Oxfordu, gdje je stekao najvišu izobrazbu iz teologije, filozofije i klasične književnosti. Kasnije je u Italiji na više učilišta predavao filozofiju i teologiju. Bio je povezan s najistaknutijim imenima europskog humanizma. Službovao je kao učitelj i odgojitelj sinova toskanskoga nadvojvode i mecene Lorenza Medicija, od kojih je jedan kasnije izabran za papu (Leon X.). Pod konac XV. stoljeća boravio je u Dubrovniku, gdje je držao propovijedi, predavanja i vodio znanstvene rasprave. Napisao je više djela na latinskom jeziku, među kojima se izdvaja De natura coelestium spirituum quos angelos vocamus (O prirodi nebeskih duhova koje nazivamo anđelima). U prijevodu donosimo ulomak iz njegova predgovora.

O prirodi nebeskih duhova koje nazivamo anđelima
(Ulomak iz predgovora)

Popisani oci dubrovačkog i epidaurskog ili (kako vas ja običavam nazivati, dični senatori Dubrave), smatra se da anđeli svojim dostojanstvom odmah iza vrhovnog veličanstva predobrog Boga, stvoritelja svega, nadvisuju slavom i veličinom sve stvari. Nema, naime, ničega niti može biti išta među razumnim bićima pod vlašću onog vrhovnog Boga dostojnijeg i izvrsnijeg.

Postoje, naime, tri naročite škole mlađeg tipa izlaganja ovog predmeta. Kažem, što god su oni o ovoj stvari najbolje izložili, ovdje ćeš naći, a vrlo mnogo stvari kojih se drugi nisu ni dotaknuli, ja sam na nov način izložio. Dodao sam novija mišljenja i uveo novu metodu izlaganja. I ono čega su se najučeniji ljudi samo u mislima doticali, ja sam prema svojim umnim sposobnostima dotjeranim i jasnim jezikom gotovo neukom puku tako izložio da predmet može lako shvatiti i u njega vjerovati. Stoga ono što sam nedavno u vašem gradu, i tako reći, pod vašim okriljem s najvećim naporom izradio, upućujem vama kao dar da vam služi na vječnu čast. Vi ste opravdano izazvali moja osjećanja svojim bezbrojnim dobročinstvima. Nikad neću moći zaboraviti onu čovječnost kojom ste me zaista, ne u maloj nevolji koja je zadesila cijelu Italiju, a nije mimoišla ni mene, kao sina prigrlili, ljubazno primili i ugostili, zdušno i nesebično se prema meni ponijeli. I kada sam kod vas, tako reći, tražio sinovski položaj, vi ste mi sami od sebe podijelili sa najvećom čašću visok položaj učitelja i oca.

Poslije okupacije Srebrenice (Bosna) i cijeloga Ilirika od strane Turaka ja sam još kao dječačić istrgnut iz ruku najokrutnijih neprijatelja u dosta nježnoj dobi otpremljen u Italiju. U njoj sam se bavio mnogo filozofskim studijama, a u Parizu i u krajnjoj Britaniji, koju nazivaju Engleskom, učio sam teologiju. Kad sam odatle poslije 33 godine djelomično zbog surovosti neprijatelja, a djelomično zbog ljubavi prema rođacima ponovo potražio nepoznatu domovinu i kada sam izgledao svojoj braći kao stranac i sinovima svoje majke kao tuđinac, vi ste mi ukazali osobitu ljubav. Vi ste mi osigurali prebivalište, vi ste me kao svoga priznali, vi ste me dobročinstvima obasuli. Time ste mi, kako sam već rekao, ulili pouzdanje i dali krila, i ne samo zbog toga nego i zbog povjerenja i plemenitosti i velikodušnosti i izdašnosti najslavnijih građana vašeg grada, a i zbog one neke patriotske ljubavi. Dokazano je da je njezina snaga kod svih vrlo velika. Od prirode nas vuče ljubav za našim rodnim zavičajem i sili nas da volimo ona mjesta po kojima smo kao djeca puzali.

Ne znam zato prema kome bih se drugom osjećao više obaveznim nego prema vama. Osjećam, zaista, mnoge obaveze prema knezu i gradu urbinskom, i to ne samo prema Fridrihu i njegovu bratu Oktavijanu i knezu Merkateli, mužu vrlo umnom i neporočnom, nego i prema ovome sadašnjem Gvidi Ubaldu, čiji sam prvi pitomac i učenik teoloških predmeta bio. On je, zaista, kao vojskovođa u ratu najsmjeliji, a u grčkom i latinskom jeziku najučeniji. Vrlo mnoge obaveze osjećam prema slavnoj kući Medici i cijelom firentinskom gradu. Ali moje obaveze prema vama nisu manje, nego su kud i kamo veće. Zbog toga sam upravo vama posvetio ovo svoje djelo, kao i sva ostala. Biće zaista dar i najprikladniji za vaš najplemenitiji grad i najpodesniji za moj studije ako što skorije uz božju pomoć izdam i posvetim vama i drugo djelo iz područja etike i političke uprave. Primite ga dakle, oci popisani, primite, iskusni muževi i ljubitelji i osobiti poklonici učenjaka. Primite, opet ponavljam, djelo o onim duhovima kojima je višnji Stvoritelj povjerio kraljevstva, narode, pokrajine, gradove, na kraju i pojedina mjesta i koje je postavio iznad svih ljudi i naredio da pod njihovim okriljem budu da ih od vidljivih i nevidljivih neprijatelja čuvaju, štite, spasavaju i brane. Najzad, primite ga da bi vas same i vaš grad i djecu vašu i sve vaše sačuvali i uzeli pod svoje okrilje i upravili vas na stazu mira i istinske sreće i da vašu imovinu, odstranivši sva zla i sve opasnosti, uvećaju i dovedu vaše duše do željenih ciljeva. Primit ćete ne samo moje nego i naše međusobne i zajedničke misli, koje smo pod božanskom zaštitom zajedno izmjenjivali dok smo zajedno boravili u predivnon hramu Djevice. Ja sam taj naš razgovor o tim stvarima sada onako opisao kako je među nama bio vođen. U prvoj sam knjizi izložio ono o čemu smo raspravljali na našem prvom skupu, u drugoj šta smo raspravljali na drugom, i tako dalje. Međutim, zašto da se na ovim stvarima zadržavamo. Naše zajedničko raspravljanje svi zajedno primite i sjetite se i mog i vašeg umovanja.

(De natura coelestium spirituum quos angelos vocamus / Georgius Benignus. - Firenca, 1499.
Ulomak iz Bosanskohercegovačke književne hrestomatije: knj I.: Starija književnost. - Sarajevo, 1974.;
Dalje: Bosanskohercegovačka hrestomatija).

MATIJA DIVKOVIĆ
1563.-1631.

Matija Divković rodio se u Jelaškama kod Vareša 1563., umro u Olovu 1631. god. O njegovu životu nemamo mnogo podataka. Studij je završio u Italiji, a obnašao je dušobrižničke službe u Sarajevu i Kreševu. Utemeljitelj je hrvatske književnosti u Bosni i Hercegovini i prvi pisac na tlu BiH koji je svoja djela tiskao na narodnom (hrvatskom) jeziku. Napisao je i objavio nekoliko knjiga: Nauk krstjanski i Sto čudesa (uvezani u jedan svezak, 1611.), Razlike besjede svrhu evađelja nedjeljnijeh priko svega godišta (1616.), te drugi (tzv. 'mali) Nauk krstjanski (1616.). Djela je tiskao na bosanici (zapadna varijanta ćirilice), zbog čega je osobno putovao u Mletke da bi pomogao kod izlijevanja slova. S književnog stajališta posebice su zanimljive Besjede, gdje autor na vrlo slikovit način, u kratkim pripovijestima, iznosi vjerske sadržaje. U njegovim djelima susrećemo također pjesničke i dramske oblike. Knjige su mu bile vrlo omiljene u narodu i tiskane su u velikom broju izdanja. Pisao je narodnim jezikom, koristeći štokavsko-ijekavski govor koji se upotrebljavao na području od Olova do Kreševa, obogaćujući ga pritom osobitostima jezika dalmatinsko-dubrovačkog prostora.

Iz propovjedničke zbirke Besjede donosimo ulomke koji iskazuju značajke Divkovićeva pisanja, stila i jezika, te način njegova izlaganja vjersko-poučnih sadržaja.

Besjede
(Ulomci)

Koliko su slatke pjesni nebeske

Bješe jedan redovnik dobra i sveta života i moljaše gospodina Boga da bi mu očitovao kojugod slatkost nebeske slave. Ovi redovnik budući na molitvi i zapjeva kod njega jedna ptičica, i usta da ju uhiti, i ptičica pred njim pobježe u gaj, koji gaj bješe blizu manastiera, i padči na jedno drvo pjevaše na onomu drvu.

I ovi redovnik bješe pod oniem drvom i slišaše onu ptičicu gdi pjevaše. Potom toga ova ptičica odletje, i ovi se redovnik povrati opet u manastier. I scienjaše da ne biaše za jednu kruhopeču slišao one ptičice. I dođe na vrata na koja bješe izašao i bjehu ona vrata zazidana i zid bješe ostario. I nađe druga vrata sagrađena na drugomu mjestu, dođe i poče kucati.

I dođe vratar i otvori mu i poče ga pitati: »Otkuda si, i tko si i što išteš?«. Otgovorivši reče ovi redovnik: »Ja sam jako izašao iz manastiera, i ovo sam se sad opet povratio i nahodim da je manastier na drugi način učinjen«. Vratar ovo čuvši otiđe k starješini i skaza mu svekoliko. Došatči starješina na vrata pitaše ga govoreći mu: »Tko si i otkuda si?«. Otgovorivši ovi redovnik reče mu: »Ja sam fratar od ovoga manastiera i malo sam prie iz manastiera izašao u gaj, i ovo sam se vratio sada i nikoga ne poznajem ot manastiera«.

Tada starješina so ostaliemi fratri ot manastiera počeše ga pitati govoreći mu: »Tko je bio starješina u ovomu manastieru onda kada si izašao nadvor?« I počeše iskati koliko je da je izašao iz manastiera i nađoše da bješe slišao i ćutio one ptičice trista i četrdeset godišta. I ovo ne bješe ptičica negoli anđeo u kipu jedne ptičice, koji toliko čudno slatkiem glasom pjevaše…

O krstjanine, o krstjanko, nut procijeni i vidi je li ovo vele čudna i velika stvar da ovi redovnik za trista i četrdeset godišta ni oćuti glada, ni žeda, ni zime, ni vrućine, ni goloće, ni bosoće ot tolike slatkosti pjevanja ove ptičice, tako da se ni ot česa ne spominaše: ni ot vremena koje prohodaše, ni ot stvarih koje se činjahu na svietu.

Ako je, dakle, tolika i taka slatkost i razgovor u pjevan'ju jednoga anđela, kolika će, dakle, radost, koliko vesel'je i koliko uživan'je tada biti u kraljevstvu nebeskomu, kada uspoje devet kora anđeoskieh, blažena Gospa i svekoliko mnoštvo svetieh božieh hvaleći i slaveći gospodina Boga bez pristanka...

Vuk je živina prevarljiva

Vuok meu ostalo tri stvari vele loše ima u sebi, koje zlamenuju tri opačine, aliti tri zloće koje imaju zli i zločesti ljudi. Reku: vuk je živina prjevarljiva, drugo klalac, tretje poždrlac.

Najprvo je vuk prjevarljiv, zdvora pokrov aliti odjeću ima runđe oštre, i koliko oštrije dlake ima, toliko je žešti i gori. Takojer, običaje se kriti u grmje i u travu i tako iznenadnje udara u stada. Ovako ti meu ljudi jesu mnozi koji pokrov, to jest zdvora življen'je, činjen'je i općen'je tiesno, pokorno, umiljeno i ponizno, ali su unutra kako vuci razdrti, podjamni, himbeni, tamni i opaci. I tako mnoge privaraju vele lasno, zašto svoje zloće i opačine na dvoru ne kažu. Zato, tko ih ne zna tako ih se i ne čuva, ni varuje. Ovoj se očito vidi u himbenoj brati u licumjercie i otmetnicie koji se pokrivaju zdvora, iznutra su kako vuci razdrti.

Zato nas vele spaseno i korisno savjetuje i ponukuje Spasitelj govoreći po Matiu na 3. pog. veli: »Čuvajte se ot krivieh proroka koji dohode k vama u haljinah ovčie, a unutra su uistinu vuci razdrti, po plodu njih poznaćete njih«.

Drugo, vuk jest jedna živina koja vele žestoko i nemilosrdno kolje. Ima usta vele velika i otvorena, a zube vele oštre, kojiemi kolje živinu koju nađe i uhiti. Jošte vele da su zubi vuoči vele otrovani.

I ovo zlamenuje zle, opake i tamne, koji imaju srce, usta i jezik vele himben i otrovan, kojiem mnoge zloglase, i sramote dobre, časne i počtene iznoseći im i govoreći na njih djela. Ot kojie se pravo i dostojno može, i ima, rieti, kako je pisano 55. psalmu govoreći: Jezici svojiemi himbeno činjahu, otrov je poskoka pod jezici njih. Kojie su usta prokletstva i gorkosti puna, brze su noge njih za proliti krv. To jest, tamni i opaci vele su brzi druge propovodjeti, naglasiti i osramotiti.

Tretje, vuk je živina vele lakoma na poždrtju, tako i po ti način kada ul'jeze u stado, nije mu dosta ni za dovoljno ujesti jedno, dvoje, ali troje iman'ja, što može izjesti i nadovoljiti se, negoli kolje dokle godi koje živo nahodi. U ovi način puok zlamenuje poždroce i lakomce u pitju i jeden'ju, kojiem nije za dovoljno izjesti i popiti što im je za dovoljno s razlogom, negoli piu i jedu dokle im počne ići opet na usta i na nos, kako se običaje rieti.

Takojer, ovo isto možemo rieti ot mnoge gospode i ot mnozie vladalaca koji veće puta sjeromaha gnjave, more, biu, posilice otimaju, uzimaju i svlače iz njih sjeromaštva i iz njih dobara i ostavljaju ih gole, bose veće puta. Na ove se tužeći gospodin bog svemogući po Ezekijelu, na 22. pog. veli: Poglavice njih po sredu njih kakono vuoci razdrti.

Protiva oviem pukom, to jest protiva poglavicam i vladaocem ne imaju druge l'jekarije negoli ustrpljeno podnositi dokle Bog osvetu pošlje i učini, a oni, istinito, neće uteći ot ruku i ot suda božijega.

Psalmu 13. veli Sveto pismo: Nu jeda ne poznaju svi koji djeluju nepravdu, koji razdieraju puok moj kakono blagovan'je kruha. Veli – nu, jeda ne poznaju – kako da hoće rieti: istinito znaju i poznaju da će pravda i osveta božja doci, a sada se čine kako da ne znaju. Veli – svi koji čine nepravdu sada čine bez straha – kako da hoće rieti: tada će se poznati pokaran'jem vječnjem, ono što sada ni se hanu ni mare poznati i obslužiti. Zato veli: tko je lud grieh i zlo čineći, biti će mudar muke trpeći...

O onima koji uzimaju tuđe

Drugi su trgovci koje će gospodin Bog izagnati iz slave nebeske, to jest koji krivo mjere i krive mjere drže i njimi kupuju i prodaju. I ovo se razumije ili tko krivu mjeru drži, iliti mjereći rukom umiče i primiče, iliti tko kojom majstoriom čini da jedna stvar poteže veće negoli je sobom teška i vriedna. Kako rekši, druge koje stvari primjesti ali na rosu, ali u vlažno mjesto staviti, neka se vlage napuoče, paker veće poteže.

Svi koji ovake stvari čine neka istinito znaju da sami sebi čine dvie vele velike štete i nekoristi. Najprvo, tjelesnu i svjetovnu plaću i dobitak gube. Deuteronomi 15. pog. veli Bog svemogući: nemoj u jednoj vreći razlicieh mjera imati, manje aliti veće, i nemoj da je u kući tvojoj manji ali veći četvrtak, kantar prav i istinit i četvrtak jednak i prav drži da mnogo vrieme budeš živjeti svrhu zemlje, koju će gospodin Bog tvoj dati tebi.

Pogrditi će, uistinu, Bog onoga tko ovo čini i protivi se svakoj pravdi, to jest tko neprave i krive kantare i mjere drži i prodaće njima, take će gospodin Bog pogrditi na umrli i na sudnji dan. Drugo, koji krivo mjere i prodaju, gube plaću duhovnu, to jest kada sveti Mihoio aranđeo izmjeri dobra i zla djela njih, ta će, istinito, njih dobra djela vele malahno, aliti ništa ne potegnuti pram zlieh djelieh...

Tretje, koji draže prodaju nego pošto stvari valjaju, navlastito koji drže prodaju na veresiu, aliti na vjeru negoli na gotovo, ovi čine kamatu i držani su ono povratiti. Takojer, koji prodajući kriju i pokrivaju što je gore oniem boljiem neka se ne vidi, a što je bolje ono kažu govoreći i zaklinajući se: ovako je svekoliko, i tako mnoge varaju i privaraju. I tako po dva načina sagrešuju, jedno što se krivo kunu, drugo što lažu i druge varaju. I tako ostanu duožni tuje povratiti.

Četvrto su koji jeptinije kupuju negoli stvari valjaju, kako se mnogo puta događa, da jedni za nevolju svoje stvari prodaju sa štetom jere im se inako ne može, i koji ove stvari ovake po ovi način po manju cienu kupuju negoli stvari u sebi valjaju, ostanu držani na platiti ono što po pravdi valjaju. Ove stvari mnozi ne promišljaju ni procjenjuju, nego da mogu kupili bi i uzeli po novac što valja dukata. I tako čine protiva naredbi božjoj i protiva ljubavi bratinskoj.

(Razlike besjede Divkovića svrhu evanđelja nedjeljnijeh pliko svega godišta / Matija Divković. – Mleci, 1616.
Ulomci iz Hrestomatije starije bosanske književnosti: knj 1. / H. Kuna. – Sarajevo, 1974.; Dalje: Hrestomatija).

STJEPAN MARGITIĆ
?-1730.

Stjepan Margitić rodio se u Jajcu sredinom XVII. stoljeća, umro u Fojnici 1730. god. Studirao je u Italiji. Napisao je dvije knjige: Izpovied krstjanska (1701.), u narodu nazvana Stipanuša, te zbirku propovijedi Fala od sveti (1708.).

Ovdje donosimo ulomke dviju Margitićevih propovijedi iz zbirke Fala od sveti, a odnose se na dva sveca koja se posebice štuju u Bosni: sv. Jurja i sv. Iliju.

Na svetoga Jurja mučenika, zaštititelja i pomoćnika od svega kraljevstva bosanskoga

…Vojske mnogi pogrđuju i tko se naodio u vojsci i živ bio u vrime od vojske, ja ne znam tko ju može pofaliti. I što se zgodilo u vrime naše, tko se spomene, ne može suza održati. Zašto se sve veselje digne kada se promisli kolika su dobra odnesena i ognjem popaljena, koliki bogati ostali ubogi, toliki srićni ostali nesrićni. Poštene kuće i obitili od vojske udunute; kojim biaše ovi sviet od zlata u gvozdje se okrenu. Kolikim imena zlatna i slavna u pogrdi poginuše, kolike bolesti i pomori vojske slidiše, koliki su gradovi opaljeni i opustili, koliki zakoni boži pod noge udareni. Koliki umrše ne imajući rasgovora ni božanstvenoga ni ljudskoga, koliko crkvi i otara bi razoreni i opaljeni, koliki redovnici biše umoreni i pogiboše? Koliki starci u sužanstvo odvedeni, koliki izgiboše mladići, kolike odcvrnjene divice, koliki plač od udovica?

I svi narodi koju su nevolju vidili neka promisle po koliko se načina uvriđuje Bog svemogući. Nestaje svetinje, a umnožaju se opačine. Tko može faliti vojsku, ali vojnike?

Slava svetoga Jurja izreći se ne može, koja je golema po svemu svietu, a osobito u kraljestvu bosanskomu, u kraljestvu zlatnomu, koje te davno obralo za svoga zaštititelja i pomoćnika kod Boga svemogućega, ne samo katolici, ali jošte nevirnici, odmetnici od crkve sveti. I Turci svet ovi dan, na poštenje svetoga Jurja određeni, ne samo da ovi dan svete i zovu ga Jurjev dan i ne posluju, ali još provode niko golemo veselje, kako na poštenje njegovo. Obuku se liepo, čine igre, vode kola i tance.

(Fala od sveti / Stjepan Margitić. – Mleci, 1708. Ulomci iz Hrestomatije)

O Iliji gromovniku

...Ilia imade slavu i poštenje ne samo kod Boga svemogućega, kod sveti njegovi, crkve svete i svega puka krstjanskoga, i ne samo da se slavi u kraljestvu bosanskomu, imadući takoga pomoćnika i zaštititelja osobitoga kod Boga svemogućega, takoga njegova golema prietelja, i da mu dopušta svaka koja hoće, što je za poštenje božje i za spasen'je puka njegova i obslužen'je od zakona, da ga se boje isti nevirnici i poštenje mu nose, kano u Bosni Turci na njegovu svetkovinu ne smiu ni za kakov posao prionuti, bojeći se ognja s nebesa, kako se često događa, i zovu ga ognjenim Iliom. Dakle, ne samo da mu je poštenje od Boga, od crkve svete i puka krstanskoga, ali još od nevirnika, koji ga drže za golema sveta.

Kada Bog hoti uzeti so ovoga svieta, šalje mu kočije i konja od ognja. Stvar čudna, uistinu! Mogaše Bog poslati jednoga anđela da ga primisti kano Enoka i kako mnogi govore da ga anđeo donese iz raja zemaljskoga na planinu od Tabora na priobražen'ju, kada ga vidiše apoštoli govoreći si Isukrstom.

Ali mogaše mu Bog dati dotu, aliti dar od tiela blaženoga i mogao bi brez kočia otići. Razlog je ovo. U staro vrime kada bi kapetan, ali vojnici došli dobičani s vojske, s velikim veseljem činjao, s pisnam, s igram, s konjmi i kočiam praćao i dočekivao. Ilia bi boj za poštenje božje s kraljem Akabom, s kraljicom Izabelom, s prorocim krivim i s popovi od idola, z gladom, i s progonstvom i smrtju istom i bivši sve pridobio, dakle, kano vojnik dobičan u kočia izajde na planinu nebesku.

Dostojno je da vojnik Boga svemogućega ide u kočia svitli na nebesa po oni način kano sunce kada se ukaže u istoku po planina i odrene tmine noćne i gospoduje priko neba kano u kočia.

(Fala od svetij / Stjepan Margitić. – Mleci, 1708. Ulomak iz Hrestomatije)

LOVRO ŠITOVIĆ 
1682.-1729.

Lovro Šitović rodio se u Ljubuškom 1682., umro u Splitu 1729. god. Podrijetlom je iz muslimanske obitelji. Otac mu je u vrijeme austrijsko-turskog rata (1690.) bio zarobljen u Dalmaciji, pa je njega kao dječaka ostavio kao jamstvo, dok ne prikupi novac za otkup. Dječak je to vrijeme proveo kod franjevaca. Nakon što ga je otac vratio u rodnu kuću, uskoro je pobjegao nazad franjevcima. Kršten je u 17. godini i svoje ranije ime Hasan zamijenio imenom Stjepan, a kasnije je uzeo redovničko ime Lovro. Studirao je u Italiji. Kao profesor je djelovao u Makarskoj, Šibeniku i Splitu. Objavio je djelo u stihovima Pisna od pakla (1727.), koje je, kako sam kaže, složio u »hrvatski jezik i pivanje«. Autor je i jedne latinsko-hrvatske gramatike (1713.).

Šitović je prvi franjevački pisac koji je cijelo jedno djelo napisao u stihovima. Njegova Pisna od pakla vjerskog je sadržaja, a pisana je u duhu narodnog pjesništva. Ovdje iz tog djela donosimo kratak izbor stihova i ulomak iz predgovora.

Pisna od pakla
(Ulomak iz predgovora)

Slušaoče poljubljeni brate, ti dobrovoljno u kolu igraš a kolo se vičnje vrti paklu naokolo. Ti pivaš i slušaš pisne od Kraljevića Marka, Muse Arbanasa, Relje Bošnjanina, od vojske, junaštva, kralja, kapitanah i ostali, takojer lipote divojke, od rujnoga vina i od ostalih beskorisnih pisamah. Nećeš li ušima pameti tvoje poslušati jauke i kukanje tolikih krstjanah po paklu što ih muče, dave, deru, žegu i gnjave paklene vojvode Lucifer, Majmun, Asmadeo, Sotona, Belfegor, Belzebub, Behemot, i ostali nemili vragovi. Moja bratjo, krstjani i krstjanke, molim vas, tako vam Bog dao raj, slušajte ovu pismu koju sam meni i vami na spasenje iz Svetoga pisma i naučiteljah izveo. Ova pisma, dragi slušaoce, biće ti duši korisna jer će činit da se bojiš Boga i da bižiš od griha smrtnoga. Ako je budeš pomnjivo slušati, budući ona iz Svetoga pisma, bićeš blažen jer – ko riči božije sluša i opslužuje on je od Boga. I koliko mogu toliko te blagosivam, vičnje ti spasenje nazivam. Moli Boga da nas pazi od pakla, a veće od smrtnoga griha za koji se ide u pakao. Molim ja Boga da bude s tobom, a ti ga moli da bude i sa mnom.

(Pisna od pakla / Lovro Šitović. – Mleci, 1727. 
Ulomak iz Zbornika stihova i proze XVIII stoljeca. – Zagreb, 1973.)

Od paklenoga ognja

Ali ko će istomačit sada 
toga ognja pristrašnu vrućmu 
ko li hoće razumit i kada 
te vrućine prioštru žestinu?! 

Izvan što smo rekli gori više 
i što ćemo reći doli niže 
taj je oganj muka čudnovata 
među druzim mnogo strahovita. 

Sad apoštol Pavao vapije 
s ovim ognjem ko straši žudije 
da je oganj ljuti inadžija 
osuđenim gnjivni krvolija. 

Onde muči prižestoka zima 
ka u sebi čudnu studen ima 
koja čini sve vitre puhati 
i snigove guste plastunati. 

Koja čini potope dažditi 
i studene vode zalediti 
i krupice često udarati 
bez pristanka sve slane padati. 

I za dat im još to veće jade 
ona kupi sve svitovnje lede 
iz Kavkaza, Alpih, Apenina, 
iz visokih studenih planina. 

Al se oganj to većma inadi 
sve vrućine srdito razbudi 
ke u sebi neizmirne ima 
da ih muči veće nego zima. 

Još vrućini svojoj pridružuje 
s ovog svita goruće ugljevje 
svake peći i klačine vruće 
da ih muči nego zima veće. 

I još kupi svitovnje plamene 
i iz jame planinsku vrućinu 
s Mondibela, Etne, Vezuvija 
tek ih doli u paka saliva. 

Muči oči kazujuć plamene, 
muči uši zadajuć vrućine, 
usta i nos sumpor livajući, 
ruke, noge plamenom vežući. 

Krv njihovu čini uzvirati, 
u kostima mozak sažigati, 
priljuto ih svaki čas mučeći 
i gorke im rane zadajući...

(Pisna od pakla / Lovro Šitović. – Mleci, 1727. 
Stihovi iz Zbornika stihova i poze XVIII. stoljeća. – Zagreb, 1973.)

JEROLIM FILIPOVIĆ
1688.-1765.

Jerolim Filipović rodio se u Rami 1688., umro u Sinju 1765., god. Već kao dijete odveden je u Sinj, gdje je stupio u Franjevacki red. Studirao je u Ugarskoj i Italiji. Kao lektor je predavao filozofiju u Firenci i Perugiji, te teologiju u Šibeniku i Budimu. Bio je vrlo izobražen i mnogo je pisao. Najpoznatiji je po svojim propovijedima, koje je pod naslovom Pripovidanje nauka krstjanskoga ob jelodanio u tri knjige (Mleci, 1750., 1759. i 1765. godine). U njima je na sažet način izložio osnove kršćanskoga nauka. Propovijedi su mu bile cijenjene i omiljene pa je to bilo razlogom da su ponovno tiskane pod konac XIX. stoljeća. Ovdje donosimo manji ulomak iz prvoga sveska.

Komu se ima tuđe vratit

Imadu jedni koji se ogovaraju za ne vratit govoreći: »Ja bi vratio, al ne znam čije je, komu ću vratit«. – Ja virujem da ima ovaki, jer oni nađe bravče u planini, ili gdi mu drago – zakolje, izide. U onoga životinu tuđe bravče zamiša se, ne zna čije je, neće da pita, osvoji ga. Imadu oni koji iđući po polju utaru tuđe pšenice za kitu, tuđega kukuruza, odnesu tuđega sijena – ovako čine svake godine. Ako i uzimaju po malo, ništa ne manje, ovako uzimajući toliko učine da ono što su uzeli za dovoljno je da su smrtno sagrišili, i tako dužni su povratit. A komu će povratit – ne znadu. Sad, sad, ja ću im kazat.

Imadu pak jedni trgovci, koji ili prodajući, ili kupujući prifate tuđega nepravedno: sad soldin, sad gazetu, sad dram, sad uncu, sad libru, sad ono, a sad ono, sad po oni način, a sad po oni drugi – oni bolje znadu. Ovako čineći toliko su tuđe sastavili da su u grih smrtni padnuli, i tako dužni su povratit. Onomu čije je – nije moguće, jer biće ji iljada koje su ovako privarili.

Imadu i oni koji ogovaraju se da tuđe ne povrate, jer oni čije je bilo otišao je daleko, ili jer su uni u daleku mistu ukrali, i tako nije moguće njima povratit od koga su ukrali...

(Pripovidanje nauka krstjanskoga / Jerolim Filipović. – Mleci, 1750.
Ulomak iz Bosanskohercegovačke hrestomatije)

FILIP LASTRIĆ 
1700.-1783.

Filip Lastrić rodio se u Oćeviji kod Vareša 1700., umro u Kraljevoj Sutjesci 1783. god. Studij je završio u Italiji. Djelovao je kao lektor filozofije, a obnašao je i redovničke službe (redodržavnik). Autor je više propovjedničkih djela: Testimonium bilabium (1755.), Od'uzame (1765.), Svetnjak (1766.), Nediljnik dvostruk (1766.). Njegove se propovijedi odlikuju lakoćom stila, slikovitošću i komunikativnošću sa slušateljem/čitateljem. Svojim djelom Epitome vetustatum provinciae bosniensis (1765.) (Pregled starina bosanske provincije), začetnik je povjesničke znanosti na tlu BiH. Surađivao je u glasovitom djelu Illyricum sacrum Danijela Farlatija.

Iz zanimljivog i vrijednog povjesničkog djela Pregled starina... prenosimo dva ulomka vezana za Bosnu, u kojima se, osim autorova znanja i dobre obaviještenosti, osjeća i njegovo domoljublje.

O Bosni s građanskog gledišta

Pročitao sam kako je neki ozbiljan povjesničar rekao da je za svakoga čovjeka sramota ako ne pozna kraja u kojem boravi, ako ne zna kako je u njega došao i od kojih je pređa potekao. Zapisao sam ovdje neke podatke koje sam silom prilika, a ne privučen sklonošću, morao zabilježiti iako nisam povjesničar te iako nemam povjesničkih pomagala. To sam u predgovoru jasno istakao. Ti se podaci tiču redovničke i crkvene Bosne, kao što se vidi iz prethodno rečenog. Sada na to treba dodati nešto o svjetovnoj i građanskoj Bosni. Jedina mi je želja i cilj da potaknem buduća pokoljenja našega naroda da nastave njegovati ovu suhu granu znanosti, koju ni naši stari nisu razvijali. Ja sam se ovim počeo baviti gotovo kao osamdesetogodišnjak, drhtavih ruku, upola slijepih očiju i na izmaku tjelesne snage. Nadam se da kasniji naraštaji neće prezreti moj trud zbog oskudnosti i nesavršenosti ovog djela. Umjesto toga nadam se, kad dođu do bogatijih dokumenata i ako budu živjeli u sretnijim vremenima da će ga, natječući se, proširiti i usavršiti. Neka bude tako.

(Epitome vetustatum bosniensis provinciae / Filip Lastrić. – 3. izd. – Ancona, 1776.
Ulomak iz Pregleda startna bosanske provincije / F. Lastrić; preveli Š. Šimić i I. Gavran; 
priredio A. Zirdum. – Sarajevo 1977.)

O Zemlji Bosanskog kraljevstva

Vrijednost i ljepota ovog kraljevstva uistinu je manje poznata svijetu pa se ne usuđujem da je opišem, makar to bilo iskreno, a da se taj prikaz kritičarima ne učini izmišljen i pretjeran. Silnik koji ovdje kroji pravdu zavio je sve to u tamu a povjesničari, geografi i kozmografi, budući da ne poznaju ove krajeve, crno ih prikazuju i njih se većinom površno dotiču. Stoga se događa da prešute unutarnju vrijednost ovoga tla, pa nastoje opisati samo surovost i neprijaznost planina. No onaj tko bi se oslanjao više na vlastito iskustvo nego li na prikaze povjesničara sigurno bi potvrdio ovo što ćemo reći.

Priznali bismo da u Bosni ima dosta planina, ali se varaju oni koji misle da su to planine Gelboe. Bosna obiluje ne samo planinama nego i ravnicama, a jedne i druge vrlo su plodne. U Bosni (posebno donjoj, ma šta mi rekli o gornjoj, o kojoj ćemo niže govoriti) nema planina koje nisu bogato protkane krasnim i raznolikim livadama i gajevima. Natapaju ih potočići iz izvora, pa one gode pogledu i razveseljuju srce. Nema rijeke koja s obje strane ne bi bila okružena obrađenim njivama i oranicama – što ravnim što brežuljkastim – i to vrlo rodnim. Ne treba smatrati nevjerojatnim ako se kaže da s nekih planina teku zlatonosne rijeke. O tome neka kažu svoju Epirci, koji, budući da su vješti ispiranju zlata iz pijeska, sa dopuštenjem sultanovim često dođu da se obogate ovim zlatom. Rijeke – ne samo veće nego i gorski potoci – obiluju vrlo ukusnom ribom. Doduše, donja Bosna, suprotno od gornje, siromašnija je vinogradima, ali ne zbog toga što je za njih neprikladna, jer su njezini predjeli vrlo dobri za proizvodnju svakovrsnog vina, već zato što je takvo raspoloženje i volja gospodara koji njom vladaju. Međutim, žitarica, povrća, jabuka, krušaka i drugog voća svake vrste ima u izobilju (ako izuzmeš mali broj onog koje ne podnosi zimsku studen). Bogata je svakovrsnom stokom kao i pašnjacima za njihovu ljetnu ishranu, i livadama odakle se kupi sijeno za zimsku prehranu. Umorni ljudi osvježavaju se na mnogim izvorima vrlo pitke vode, a na dosta mjesta ima kiselih voda. Po mišljenju liječnika što ovuda prolaze i borave na dvoru namjesnika, paše, (kao što je tu kroz više godina bio glasoviti gospodin Dominik Castelli) ove su vode odlične. Po nagovoru tih liječnika dolaze ovamo neki ugledni ljudi iz kršćanskog svijeta, koji smatraju vrijednim ne samo da ih vide nego i da ih piju za svoje ozdravljenje. Ostaju tu po nekoliko sedmica i piju kiselu vodu, a posebno ističu onu što, uz neobično ključanje, izvire kraj rijeke Lepenice, nedaleko gostionice koja je i dobila ime po toj vodi pa se naziva Kiseli han, tj. Kisela gostionica. Sagrađena je na sredini carskog puta između Sarajeva i Travnika; (u ovom drugom mjestu sjedište je carskog namjesnika – paše). Isto tako, na mnogo mjesta postoje i toplice ne samo tople nego naprosto vrele i kipuće vode. Spomenuti liječnici dokazali su izvanrednu njihovu moć i ljekovito djelovanje u bolestima, tako da bi naš vladar dobivao od njih goleme prihode, kad bi se ugledao na kršćanske vladare.

To isto treba reći o rudama. Zaista, koliko je planina i dolina u Bosni toliko se gotovo može naći rudnih nalazišta, istina, neiskorišćenih, zbog tajne državne politike. Usudio bih se reći da u kraljevini Bosni ima minerala svake vrste i teško bih vjerovao da postoji neka kovina koje ne bi bilo u utrobi bosanskoga tla. Ipak, u velikim se količinama vadi željezo, izrađuje čelik i izvozi u strane zemlje. Isto tako, ovdje ima, u manjoj mjeri, i arsenovog sulfida i žive.

Napokon, u Gornjim i Donjim Solima i na drugim mjestima nalaze se bunari koji daju obilnu slanu vodu, što se sjaji zeleno-žućkastom bojom. Kad je prokuhaju na vještački način, daje tako bijelu sol, da je nikad ne bi razlikovao od bijelog šećera da je ne okusiš; takve soli ima na mnogo mjesta. Mnogi su povjerovali da ima mjesta gdje bi se mogli otvoriti rudnici kamene soli, a isto tako i sumpora i različitih kovina, ali politika, kako je već rečeno, onih koji vladaju, nalaže da se o tom potpuno šuti. Ukratko rečeno: Bosna posjeduje sve potrebno za prijatan ljudski život, a obiluje onim čime se može napuniti vladarska blagajna. Ipak, kako smo gore rekli, jer se sve to prikriva, kršćanski vladari malo cijene ovo kraljevstvo, koje je i te kako vrijedno. To je stvar dostojna žaljenja! Ili se možda plaše sjene brojnih tvrđava, koje ipak, uz suvremenu vojničku vještinu, (izuzevši vrlo mali broj), nemaju nikakvog značenja.

(Epitome vetustatum bosniensis provinciae / Filip Lastrić. – 3. izd. – Ancona, 1776.
Ulomak iz Pregleda starina bosanske provincije / F. Lastrić; preveli Š. Šimić i I. Gavran; 
priredio A. Zirdum. – Sarajevo, 1977.)

BONO BENIĆ
1708.(?)-1785.

Bono Benic rodio se oko 1708. u Čatićima kod Kaknja, umro u Kraljevoj Sutjesci 1785. god. Po završetku studija u Italiji bio je lektor filozofije, odgojitelj novaka, a obnašao je i druge službi u zajednici. Autor je Ljetopisa sutješkog samostana, koji, uz obilje vrijednih podataka, posjeduje i književne odlike.

Iz Benićeva Ljetopisa donosimo nekoliko karakterističnih ulomaka, koji osvjetljavaju piščev stil i jezik te vrijeme u kojem je autor živio.

Ljetopis sutješkog samostana
(Ulomci)

U oktobru i novembru 1764. Turci Fojničani gledajući 1764. zlijem okom redovnike onoga manastijera digoše mubašira na manastijer. Koji redovnici biše mahom poavšteni i to svi glavni i među njima o. m. p. bivši provincijal Dobreta. Ovi oci poslaše iz avsta fojničkoga u Travnik momka svoga k paši, da mu da harzohal [na] misto njihovo – kako su siromasi pravi poavšteni. – Međuto kadija i Fojničani Turci još gori ilam učinili: da su tolike falinke učinjene iznova i još jedna nova crkva [sagrađena] i trista museveda. Indi paša, zatvoriv rečenoga momka, poslao mahom u Fojnicu koliko po mubašire, toliko po fratre da svi dojdu. I tako stigli siromasi oci i redovnici u Travnik, mahom ih sve u zindan zatvori i to u vrijeme kuge. Koji stajaše puno dana u avstu, pak napokon [ih] kao sužnje počeli cijeniti. I za tešku nevolju počmu se [fratri] cijeniti. U svemu, ucijene se za 4.500, slovima za četiri hiljade i pet stotina groša, i još ktomu kamate groša 500; ter u svemu 5.000, slovima pet hiljada groša. Toliko da je jedan sam manastijer štetovao najednoč a za ništo – u Bosni se nije čulo. Č udnovate li stvari: eto ti turske musevede...!

1765. Dana 7. aprila, inače na prvi dan Uskrsa, doklem fratri kantahu veliku misu, zažeže se, to jest kod /to/ doba se vidje da se kreševski manastijer zažegao /R/. I premda bijaše puk kod mise velike, ništa ne manje izgor[i] i manastijer i crkva sasvijem, tako da ne osta (što oteše) nego sam, štono zovu, podrum na kraj »píla« njihova [pa] i to ne sve. A iz celâ naprosto ništa iznijeti ne mogoše, ni habita bile, ni brevijara. Sakrištiju pak probiše ljudi zdvora, ter, hvala Bogu, izvadiše ruho. Čudna stvar, da u trenutje oka, zapali se gotovo odjednom koliko crkva, toliko manastijer. Niti su fratri mogli znat (svi bo su [bili] zauzeti u crkvi, kanoti [je red na] prvi dan Uskrsa) da se manastijer užegao istinito, doklem godi nije pala lampada u crkvu, buduć joj konopac prižegla vatra nad šišetom. Gvardijan [župnik] međuto prid crkvom (u vrime kuge bo je bilo), načinivši o[l] tar prid crkvenijem vratima, jest pripovidao. I vikali njeki ljudi ozgor iz bašče: »užeže se manastijer , težak bo se vidi dim«. A gvardijan, siromah, imenom o. Bonaventura Kugić, rekao: »valjada djaci kade manastijer smrikovinom«. Al' nije [bilo to] već rekoše da je njeki tercijar, Dubrovčanin, koji je ondi bio jur od [redovničke] familije, ostavio grastu u celi svojoj na gornjemu podu, ter se odonle manastijer i užegao a [budući] vas lučev, ta[k]o [je] kao barut i planulo sve. I stvarno, kad su ljudi potekli da štogod otmu od vatre, ondi su našli aman središte u njegovoj celici. Proli se i vino u konobi, i bačve njeke izgoriše, zvona se sališe velika, pjati također i sani…

Isti dan, okolo 14 sata, stiže čohadar novoga paše, po imenu Kapetan-paše, inače zeta careva. I muselimluk donese na Dženetića Smailagu. Ktomu oo. pp. gvardijani odoše u Sarajevo i pridadoše običajnu čast i još peškeša – u sve groša trideset.

U isto vrijeme, to jest, na 2. oli 3. dneva [iza požara], zovnuli su oci kreševski kadiju i oni džemat /R/ i emina... i ćefš učinili one garevine i uzeli ilam. I o. p. gvardijan odnio rečeni ilam tada k novome kajmekamu. I u to vrijeme [stade] iskati dopuštenje da mu dade, da bi mogli što kućice drvene gdigod blizu onizijuh zidina izgorilijeh načiniti, gdi bi mogli fratri u zatvorenu pribivati, doklem bi Gospodin Bog i gospoda turska drugojačije dopustili. I odonle izlazeći, da bi po dvoru mogli davati zakon raji čestitoga cara /R/. Iska gvardijan, al'mu muselim ne dade dopuštenja, već [je] rekao: »počekaj paše!«

Međuto gori rečeni tercijar, fra Antun Dubrovčanin, razboli se među fratrima u pojatici, u bašči fratarskoj, kod manastijera istoga, od kuge, i do šesnaest sata umrije, niti može živiti više od šesnaest. – Iza toga se fratri siromasi razbigoše, koji gori na Grad, koji na Kamenik, koji u zidinu i ogarevine manastirske ondi. A dva novica, to jest fra Juro Nikolić i fra Andrija Olovčić, oba Kreševčića-djaka, oni dođoše ovdi u Sutisku na 12. aprila i biše metnuti na štalice, na Sjenokosu, u malu štalicu, jerbo bijahu sumnjivi da nijesu kužni, i malo potle biše primljeni ovdi u manastijer...

1765. U mjesecu junu iđući Orašani oliti Travničani tokorse na proštenje na Ivan[j]dan u Jajce, koji, među se svadivši se, ubije jedan drugoga još odovuda iđući, kako se uniđe u jajački hudud, prošavši nječesove brezike /R/. Indi, kako mrt[v]ac pade, sva se ona družina, koja su bila, vrate natrag i pobignu; nit je itko od njiha došao k Jajcu a još manje k crkvi jajačkoj. Međuto kadija jajački, primenkom Kršlak, bio u gradu travan[j]skomu u avstu i istom se pustio. A inače [j e] bio hasum kapelanom jajačkijem i dobretićkomu. Zato rečeni kadija iznese musevedu i odilami da je leš pao kod mise. Eto ti mubašira, koji zatvorivši tri fratra i držeći ih užestoku avstu u Jajcu uze im groša gotovo 1000, slovima hiljadu. Eto ti našijeh krstjana oproštenja!

1769. Miseca juna, na 15, u Travniku udari grom u džebanu koja je [bila] u gradu i užeže je, to jest – [ono] što bijaše na dviju prvijeh tavanije džebane (a niže ne prođe strelica). I učini golemu štetu, jerbo pobi čeljadi okolo 120 , kako vele, i raznese kamenje čak po Ilovači i k pašinijem kućama, i olova čak u dol[n]je Skop[l]je pribaci stranu, i isto se nahodi [na] još poviše mista. Obori grada mnogo i kuća: [ne]koji veli 300, [ne]koji 500; ele, istinito – bila je golema šteta i pokaranje, zar, Božje. Jerbo toliko daleko, čak u Skop[l]je nije [prirodnim načinom] moguće prinijet ono olova na stranu, okolo šest satâ [hoda]. Rekoše da je bilo džebane dvista tovara to jest praha sama. Treba istaknuti: i kad je to puklo u gradu, onda na svima se avstima same bukagije otvorile i nijednomu avstu ništa [nije bilo]; i koji su onda pobigli, nitko ih [više] ne traži; a koji ne umidoše pobignuti, opet ih metnuše u avst.

(Ljetopis sutjškog samostana / Bono Benić; priredio dr. Ignacije Gavran. – Sarajevo, 1979.)

NIKOLA LAŠVANIN
1703.(?)-1750.

Nikola Lašvanin rodio se u Lašvi kod Travnika oko 1703., umro u Jajcu 1750. god. Autor je Ljetopisa pisanog narodnim (hrvatskim) jezikom zapadne Bosne i pismom bosanicom. Osim što donosi mnogo podataka zanimljivih za povijest, djelo ima i književnih kvaliteta.

Lašvaninov Ljetopis predstavljamo ulomkom u kojemu je opisana bitka između austrijske i turske vojske kod Banje Luke 1737. godine.

Ljetopis
(Ulomak)

1737. jula na 14. uvrati se mula sarajevski u Fojnicu, iz Travnika se budući vratio, i dojde u manastir s družinom. I ne samo hoda po crkvi nego jošter po dormitoriju gornjemu i donjemu, i po fratarskih cela i, fala Bogu, ništa nam ne uze (kako se bojasmo), niti šta najde u čemu bi nas mogo okriviti. Ali, kako razumismo, sve to bi vraštvo tursko, zašto bijahu iznili, da u manastiru ima mlogo oružje i nimački škriljaci, što su fratrom došli iz kaura, da se more s Turci raja lasno biti. I ode u Kreševo da izvidi kako i u Fojnici, ali ga na putu stiže glasnik, da brže ide u Sarajevo, zašto, veli, idu jedni Nimci, to jest tabor, na Ostrvicu, drugi na Banju Luku, treći na Zvornik. A prvo toga Turci pravoga glasa ne imadijahu od rata, premda glasonoše dohođahu u Travnik k paši ali paša ne dadiše od toga govorit, zašto iz Carigrada ne imadijaše nikakvih oprava. A glasonoše opet, jedan iza drugoga, k paši, govoreći: »Basti đaur«, što hoće reć »navali nevirnik«. I u toj sumlji paša čini doć s mulom svu gospodu od Bosne u Travnik. Gdi učiniše viće, da ako cesar počne rat, svak ima ustat na oružje: i kadije, imami i spahije, tko god more sablju pasat. Ako bi tko ostao, da se ima obisit o vrati svoje kuće i to zašto od cara ne imahu pomoći, zašto se bijaše s Moskovom, kako smo ozgor rekli. Međuto dojdoše i odoše pašini ljudi po svoj Bosni i digoše sve, malo i golemo, tko god more oružje nositi; i prid njima glavari i starišine od mista. I Arnauti tu dojdoše. I skupi se jedna vojska strahovita. Ova vojska kad se diže s Ali-pašom Hećimovićem, prošastim vezirom, iz Travnika, i pade na prvomu konaku kod Karaula više Travnika: al' vode paši ničesova Vlaha, što su [ga] Turci jurve ufatili. Pitaju ga Turci: »tko je uzrok da počeše Nimci rat prvo vrimena ?« Odgovara ( ali ne znam ili čovik iz vraga, ili vrag iz čovika) Vlah: »gospodo, nitko drugi nego vaša raja i prid njom fratri«. – Kad to ču tursko mloštvo, sve gr[a]knu protiva ucviljenoj raji i fratrom. A paša, za ugodit Turkom, govori im: »Hodite«, reče, »da se na[j]pri udrimo s Nimci, a kad se vratimo, sve ćemo okrenut pod mač i nabit na kolje što je muško do sedam godina, a žensko u robstvo«. – Oh, žalosna glasa i novine!

Ele, za taki glas, reče ćehaja, i posikoše nevirnoga Vlaha. Kad dojde paša s vojskom u Jajce, al' mu Turci, ufativ, vode grofa Šerenša, koji je bio nad sto i dvadeset konjika, i druga dva kapetana. Ali brže razbili i otirali Nimce Turci izpod Ostrvice. Prid vojskom od krajina turskih bijaše, prvo toga, paša poslao Osmanbega Alipašića iz Skopja, svoga čaušlar-ćehaju. I ne samo poginu ovi, nego jošter mlogo Turaka vrsnih, a i kaura malo manje. I ostaviv grad, odoše i odvukoše topove; i odvedoše oni Turaka a Turci dovedoše njihovih vojnika. I za reć svu istinu, ne znade[m] kazat – i tko je onde bio [onaj] na komu mejdan osta. Iz Jajca ode paša s vojskom na Podražnicu, gdi, staja petnajest dana, dok se svrvi vojska sa sviju strana. A Nimci biju Banju Luku s dvi strane: s onu [stranu] Vrbasa [gdi] 'bijaše veliki tabor, a s ovu, to jest od Bosne, bijaše nikoliko vrsnih ređimenata, dva avan topa, iza šta u grad meću bumbe i tri šibice. I tu bijaše sprave vojničke i hrane dosta. Međuto Turci, misleći – s koju će stranu na njih udariti, a dojde im jedan starovirac i reče: »ako ih ne dobijete s ovu stranu, s onu nigda [nećete], zašto ih je mlogo a pak se [morate] bojati laguma«. – Udilj ga Turci poslušav, pojdoše i pridoše, riku Vrbas – konjici na konji, a pišcem učiniše most od uža i od konopaca. I tako, od Podražnice do Banje Luke, nigdi turska vojska ne ide putem nego sve šumom, nit paša dade obnoć vatre naložiti, da ih kauri ne podpaze. A kad bi u nedilju, na 4. kolovoza, polagano privukoše se k straži, koju privarkom izsikoše. Potom toga udriše iznenada na Nimce, koji siđaše ter se igraše, koji misu slišaše, niki Boga moljahu, niti ručak spravljahu, niki trpezu sterahu, niki rakiju pijahu, niki se po praznih turskih kuća skitahu.

A kad ugledaše Turke, mlogi ne imadoše vrimena oružja uzeti, a koji uzeše junački Turke uzbiše i [to] dvakrat. A kad vidi paša da će izgubiv vojsku izgubiti Bosnu…poče nagonit Bošnjake da se biju, ne samo on, nego jošter njegove pašalije. A kad vojska vidi da paša pojde u boj (zašto mu prvo krajišnici ne dadijahu poći u boj, da ga ne bi u boju izgubili), navališe jedino na ono nimačke vojske i odmah im prikinuše vojničke zaslone i udilj se žestoko izmišaše. Nimci, ne mogući sili odoliti, dadoše pleća i pobigoše priko ćuprije što [je] bijahu učinili priko Vrbasa. U niko doba po nesrići otrže se ćuprija, a kad [to] vidiše [oni] koji bijahu s ovu stranu vode, počeše skakati u vodu i bacat muškete. I niki na konji i pišice priplivaše a niki utonuše; a s one im strane ne dadoše pomoći, premda se bacaše iz pušaka i topova, i mloge Turke pobiše. I tu se opet Turci nazad vratiše a cesarovci, zagoneći se, i njihove i turske mrt[va]ce svlačiše. A kad bi prid samu noć, Turci navališe priko mosta staroga u varoš pod grad, gdi biše po kuća i po mečiti cesarovaca, koji pobiše iz pušaka mlogo Turaka. I tako ih noć mrkla zateče. Turci se vratiše u svoj tabor a Nimci bacaše na grad do nike dobi topove. I jurve Turci ne znadijahu što će činit. A kad bi od nike dobi noći, spremiv se, Nimci odoše; odvukoše topove i sve svoje stvari; one, rekoh, topove što su bili s onu stranu; zašto, koji su bili s ovu stranu, ostaše u Turaka. I odoše daleko od grada tri sahata hoda i onde se vrgoše u naredbu. A kad svanu i Turci ugledaše da ih nije pod gradom, skočiše da ih tiraju i odoše protiva volji pašinoj, navlastito Arnauti i mlogi Bošnjaci. I zagoniše se na tabor nimački al' mu ne mogoše ništa nego ih mlogo padav i ranivši se, vratiše se. U tomu boju i ne zna se s koje strane veće poginu, ili Turaka ili kaura. Ele, kako je bilo, malo je zla bilo!

(Ljetopis / Nikola Lašvanin; priredio dr. Ignacije Gavran. – Sarajevo, 1981.)

Odabrao fra Marko Karamatić