Pridruži nam se

Želiš li biti franjevac Bosne Srebrene?
NA PUTU DO FRANJEVAŠTA
Fra Tarzicije Slugić - slika pobožnih roditelja i pravi sin sv. Franje
5.10.2020.Sarajevo

FRA TARZICIJE SLUGIĆ (10. XII. 1912 - 23. IX. 1935) - SLIKA POBOŽNIH RODITELJA I PRAVI SIN SVETOG FRANJE

„Majko, daj mi blagoslov svoj, ne marim za kuće vam djel. Majko, da budem anđel!“
Eto, kako je u jednoj svojoj pjesmi pred 4 god. izjavio brat fra Tarzicije Slugić, za čim je on išao. Sad mu se, mislim, ispunila ta želja. Naš „mali braco" (tako smo ga svi zvali) otišao je među anđele. Nenadano, tiho, u nekoliko časaka nestalo ga je između nas. Tako je tiho prošao i njegov kratki život, da ga niko nije mogao zapaziti, izuzev upadnost maloga rasta, ko nije s njim živio duže vremena.

Dvije godine pred rat rodio se brat Tarzicije u Varešu. Otac i majka su mu osvjedočeni katolici te se i on uvijek odlikovao izvanrednom pobožnošću. Nema kod njega nekih velikih čina. Niko se o njem nečeg osobitog iz gimnazije ne sjeća. Znamo svi da je bio dobar đak, dobar drug, dosta malen, jako savjestan i uredan i još to, da je kao petoškolac bolovao na srcu. Otada je stalno bio slab.

28 juna 1930 god. on je stupivši u novicijat stvarno pokazao za čim ide. Djelom je kazao ono što je godinu dana kasnije rekao u pjesmi. Kad je napisao gore navedene stihove, svi mi koji smo bili blizu njega, pomislili smo da će mu se ispuniti želja, da će otići među anđele, tako je bilo slabo njegovo malo srce. Od tog vremena njegov život bio je jedna stalna, ali nevjerojatno junački podnošena patnja. Nikom on nije govorio da su mu noći teže od dana, da u njima nalazi odmora tek jedan sat. Nije kazivao nikom, osim Bogu i Maloj sv. Tereziji (kojoj se mali braco najviše molio) koliko ga muči srce, koliko mu je slabo tijelo i kako on to zna i ne tješi se varavim nadama. Pateći se tako položio je maturu, a među svojim kolegama u bogosloviji bio je najmarljiviji i najbolji student. Izgleda, da je otvorenim očima gledao smrt, ali se neobično čvrstom voljom i žarom spremao za život.

Mi smo se divili tolikoj volji i energiji u tako sićušnom tijelu. Svi smo ga, kako smo znali, pazili, a u neke dane smo i strahovali nad njim. On sam do toga ni najmanje nije držao, on se je nama smijao i on se je s nama smijao. Smijeh je trajno bio na njegovu licu, nasmijanost i prijaznost prema svima. Bilo uprav tako i zadnji dan, kad je on pred podne potražio svoga ispovjednika, iako se ujutro pričestio. Pred tri sata iza podne, šaptalo se po hodnicima bogoslovije, da „mali braco" umire, da je umro. Pred pet minuta se smijao, a sad je umro. Bez buke, bez agonije, bez ležanja, sasvim tiho, pao je do kreveta i podignut na njega izdahnuo je. Bilo je to 23 rujna o. g.

Oni koji su ga dobro poznavali, koji su ga mnogo voljeli i koji ga mnogo žale (a to su svi, koji su ga poznavali) složili su se u tom, da je samo on svojim životom, svojim lijepim patničkim životom zaslužio ovako djetinjsku, lijepu, bezbolnu smrt. I po toj je smrti, mislimo, postigao ono, za čim je u ovom životu pošao, postigao ono za što se je Bogu posvetio i zašto je od majke blagoslov molio, a to je da bude anđeo. Pokoj mu vječni.

(Tekst objavljen u Glasniku sv. Ante za 1935. godinu)
Fra Tarzicijev grov nalazi se na sarajevskom groblju Bare. Počivao u miru Božjem.

Izvor: Franjevačka prisutnost u Bosni