Najave

Pridruži nam se

Želiš li biti franjevac Bosne Srebrene?
NA PUTU DO FRANJEVAŠTA
FRA ANĐEO ZVJEZDOVIĆ - Čovjek drugog tisućljeća
7.6.2018.

Poštovani braćo i posjetitelji naše provincijske stranice!

Na današnji dan naša Provincija se prisjeća jednoga od najvećih likova naše franjevačke povijesti - fra Anđela Zvjezdovića, koji je preminuo 7. lipnja 1498. godine. Njegov grob se nalazi u crkvi Duha Svetoga u Fojnici i stoljećima je bio mjesto gdje je dolazio pobožni puk, utjecao se zagovoru ovoga velikog franjevca štujući ga kao blaženika i primajući od Gospodina mnoge milosti i čudesna ozdravljenja. Žalosno je i za nas franjevce poražavajuće što smo - obilježavajući jednu drugu, isto tako značajnu, ali ipak sporednu epizodu iz njegova života - zaboravili slaviti i prisjećati se dana njegove smrti, jer velikim i svetačkim likovima priliči obilježavati ponajprije obljetnicu njihovog rođenja za nebo!

U nadi da će zasluženo štovanje ovog svetačkog lika naše Provincije ponovno zaživjeti među franjevcima i katoličkom puku u Bosni, te da ćemo s više poštovanja obilježavati obljetnicu njegove smrti u nastavku donosimo tekst koji je uz 520. obljetnicu fra Anđelove smrti u Kalendaru sv. Ante za 2018. godinu objavio fra Nikica Vujica, definitor Bosne Srebrene...

 

FRA ANĐEO ZVJEZDOVIĆ - Čovjek drugog tisućljeća

 

Uz 520. godišnjicu smrti blaženoga fra Anđela Zvjezdovića, bosanskog kustoda (7. lipnja 1498. - 7. lipnja 2018. godine)

U povijesti Franjevačke provincije Bosne Srebrene, i uopće u povijesti BiH, jedan od najsvjetlijih i najglasovitijih likova svakako je fra Anđeo Zvjezdović. Za bosanske franjevce i katolike fra Anđeo je još za života bio na glasu svetosti i veoma je rano ušao u Franjevački martirologij kao blaženik.

Događaj susreta fra Anđela i Mehmeda II. na polju Milodraž, 28. svibnja 1463. godine, definitivno će fra Anđela postaviti u najglasovitije likove u BiH i šire. O životu i radu fra Anđela Zvjezdovića sačuvan je samo jedan izvorni pisani trag iz vremena kad je on živio, a u kojem se fra Anđeo izrijekom spominje. To je dokument pod nazivom Bujrultija bosanskog sandžak-bega Skender-paše, kojeg je 1486. godine napisao na narodnom jeziku. Bujrultija ili isprava u izvornom je obliku sačuvana u fojničkom samostanskom arhivu. Ona je vrijedna i po tome što je to prvi poznati spis osmanlijske uprave u Bosni napisan bosančicom. U toj ispravi, između ostalog, stoji napisano: „Milostiju Božiom i poveljenjem velikoga gospodara i velikoga emir-sultana cara Fajazita-bega mi, gospodin Skender-baša, gospodar bosanski dajem vam na znanje vsijem i vsakom človjeku, komu se podoba i prjed koga lice dogje sai naša kniga otvorena s našijem biljegom gospodekijem, kako učinih milost počtenomu kuštodu pra Angelu, da si hodi slobodno vsudije po rusagu gospodina cara... – Pisano 1486. lito, mjeseca avgusta, 20. danà.” Imamo i kasnije pisane tragove o fra Anđelu, koji su iz vremena nakon njegove smrti, a sačuvani su u samostanskim nekrologijima, kronikama, martirologijima i sličnim spisima.

Fra Anđeo Zvjezdović rođen je 1420. godine u srednjovjekovnom bosanskom gradiću Vrhbosna. Rođen je u bosanskoj plemićkoj obitelji, kojih se grb nalazi u Fojničkom grbovniku*, na 32. stranici. Vidljivo je, po zvijezdama na štitu i na ukrasu, da ovaj grb pripada plemićkoj obitelji Zvijezdić (SVIESDICHC) ili Zvjezdović, kojoj pripada fra Anđeo Zvjezdović.

------

* Po zvijezdama na štitu i na ukrasu, ovaj grb govori da pripada obitelji Zvijezdić ili Zvijezdović. U Bosni je u 15. stoljeću postojala pl. obitelj Zvijezdović (= Zvijezdić). Toj obitelji pripada fra Anđeo Zvijezdović, Zvjezdović (= Zvijezdić, Zvjezdić), koji je od sultana Mehmeda II. El Fatiha dobio „Ahdnamu”, a to je povelja o slobodi katoličke vjere u Bosni. Braću fra Anđelovu, knezove Domšu i Milutina, spominje Skender-paša 1486. godine (Glasnik Zemaljskog muzeja, VI (1894.). Potječe li dubrovačka pl. obitelj Zvijezdić (de Stella) iz Bosne? Na tu obitelj se poziva Petar Ohmučević u svom rodoslovlju kao na svoje rođake (Mihailo Dimić „Relja Ohmučević” u zborniku radova Vizantološkog instituta 1966. str. 110.)

------

Fra Anđeo je kao dječak bio nadaren i brzo je stjecao svoja prva znanja, najprije od domaćih učitelja, a kasnije i od drugih učenih ljudi koji su dolazili u Bosnu. Na mladog Zvjezdovića jedan je učitelj ostavio posebnog traga, a to je bio fra Jakov Markijski. Njegove franjevačke propovijedi i učenje o Radosnoj vijesti toliko su oduševile mladog Zvjezdovića da je odlučio i sam postati franjevcem. I primljen je u Franjevački red, kada dobiva ime fra Anđeo, a to je ime koje upućuje na nevinost nebeskih anđela. I kao mladi franjevac fra Anđeo pokazuje iznimnu nadarenost i pokornički način življenja. Vrlo brzo postaje svećenikom i dobrim propovjednikom. Franjevci su zamijetili njegov krepostan i razborit način života pa su ga imenovali starješinom ili čuvarom (kustodom) Bosanske kustodije, koja je tada brojila više samostana. Iako je središte Bosanske kustodije bio samostan sv. Nikole u Milama kod Visokog (1340. godine, franjevci su u Milama kod Visokog, uz potporu bana Stjepana II. Kotromanića, podigli Franjevački samostan i veliku trobrodnu crkvu sv. Nikole, u kojoj su 1377. godine okrunili prvog bosanskog kralja Tvrtka I. Kotromanića), fra Anđeo je uglavnom boravio u samostanu sv. Marije u Fojnici, a zbog svog pokorničkog načina življenja, fra Anđeo je često boravio i u samostanu Kaštele* na planini Zahor, nedaleko Fojnice.

------

* Fratri su na planinu Zahor došli još koncem XIII. st., i na veoma nepristupačnom mjestu, na jednoj stijeni, izgradili samostan Kaštele (kastel-utvrda), gdje su se mogli na poseban način posvećivati Bogu u sabranoj molitvi. Zidovi ovog samostana sačuvani su do današnjeg dana, i točno se može vidjeti kako je zdanje izgledalo, i zanimljivo je da još uvijek postoje ostaci drvenih greda koje vire iz zida, izložene kiši i suncu. Znanstvenici Instituta Ruđer Bošković iz Zagreba prošle i ove godine ispitali su starost jedne od drvenih greda, i prvi neslužbeni rezultati govore da je donja granica starosti, 1311. godina. Kaštele i okoliš 2017. godine proglašeni su nacionalnim spomenikom BiH.

------

Za vrijeme svog starješinstva fra Anđeo je osjećao veliku odgovornost za Bosansku kustodiju. Tada je Bosansko kraljevstvo bilo u velikoj opasnosti, ponajprije zbog Osmanlija, koji su sa silnom vojskom već više godina bili na istočnim granicama Bosne, i bilo je pitanje vremena kada će krenuti u osvajanje Bosne. I pokazalo se da je fra Anđeo bio u pravu. Osmanlijska vojska je 1463. godine prodrla u Bosnu i vrlo brzo osvojila veći dio Bosanskog kraljevstva. U Jajcu su zarobili bosanskoga kralja Stjepana Tomaševića i gotovo cijelo plemstvo. Ubrzo su ih sve pogubili, a kraljica Katarina je uspjela pobjeći preko Kosograda* (Fojnica) u Dubrovnik, i kasnije u Rim, gdje je umrla ne dočekavši oslobođenje svoje Bosne, koju je silno voljela.

------

* Kosograd - grad ili utvrda (ljetnikovac bosanskih kraljeva) na kosi (uzvišica-kosa). Danas je u upotrebi naziv Kozograd ili Kozovgrad, a to je zbog toga što su još Austrougari Kosograd izgovarali 'kozograd', pa danas mnogi to sasvim krivo povezuju s domaćom životinjom kozom.

------

U takvoj situaciji, kustod fra Anđeo se s fratrima iz Fojnice sklonio na Kaštele i razmišljao: što učiniti, kako sačuvati Bosansku kustodiju i vjernike? Morile su ga sumnje: bježati na sigurno od Osmanlija ili ostati u svojoj Bosni i na svojoj zemlji? I u tim teškim trenucima fra Anđeo doznaje da se osmanlijska vojska, u povratku iz Jajca prema Sarajevu, utaborila na polju Milodraž, nedaleko od Kaštela. U svojoj razboritosti i kreposti, odlučio se ipak susresti s velikom osmanlijskim vladarom. I tako je, 28. svibnja 1463. godine, s nekoliko fratara, fra Anđeo sišao s Kaštela na Milodražu, gdje se susreo sa sultanom Mehmedom II. el Fatihom. U susretu je fra Anđeo još jednom potvrdio svoje govorničko umijeće. Živim je bojama opisao sultanu svu nesreću u koju je zavio ovu lijepu zemlju Bosnu i njezin narod, koji je počeo bježati. Nagovorio je sultana, ako želi dobro svom carstvu, da narodu osigura slobodu vjere i života. Ako sultan to osigura, narod neće bježati, ostat će na svojoj zemlji i vjerno služiti novoj vlasti. Sultan je i sam uviđao ispravnost fra Anđelovog prijedloga pa je smjesta izdao svečani spis (Ahdnamu) ili vladarsku povelju u Osmanlijskom carstvu, kojim je obećao fra Anđelu, njegovim fratrima i narodu slobodu (u kontekstu osmanlijskog carstva), kao i onima koji su već pobjegli da se mogu vratiti, potkrijepivši to sve najsvečanijom sultanovom prisegom.

Fra Anđeo se s ovom poveljom u ruci vratio u Fojnicu i nastavio vjerno, sa svojim franjevcima, biti čuvarom Bosanske kustodije, ali i cijele Bosne. S franjevcima je narod tješio i vraćao ih na njihova ognjišta, brižno pazeći, da osmanlijski činovnici ne povrijede svečanog ugovora, već da se uvaži u svakome kraju njegove unesrećene domovine Bosne. To je bilo i razlogom da su fratri s narodom ostali u svojoj Bosni.

I u tom velikom radu i brizi za Bosnu i narod, došlo je vrijeme fra Anđelove starosti i odlaska s ovoga svijeta. Kad je opazio da mu je brzo umrijeti, pozvao je fratra i pred njim se ispovjedio. Opremljen svetim sakramentima umirućih, u svetosti i pravednosti preminuo je u samostanu sv. Marije u Fojnici, na Pazarnicama, 7. lipnja 1498. godine. U istom je samostanu svečano ukopan. Fratri i narod su ga dugo oplakivali. Blagopokojni fra Anđeo je uz osobitu Božju milost kroz sav svoj život sačuvao neokaljano djevičanstvo, koje je on njegovao pokorničkim djelima. Njegovu je svetost Bog i drugim čudesima posvjedočio, među ostalim mnogi su bolesnici na njegovu grobu ozdravljali. Mnogi su vjernici, pa i muslimani, na njegov grob hodočastili, što je mnogima dalo povoda, da stupe u Katoličku Crkvu.

Osobito je bilo to što mu je tijelo ostalo neraspadnuto kroz čitavo jedno stoljeće. Sve je to privlačilo mnoge da dolaze na Pazarnice, u crkvu sv. Marije, moliti se Bogu za uslišanje. Kako je vrijeme prolazilo, franjevci su bili svakodnevno ometani od osmanlijskih vojnika, pa su početkom 16. st. bili prisiljeni napustiti Pazarnice i skloniti se na obližnje šumovito brdo Križ. Tu su sagradili novu crkvu i samostan, gdje se i danas nalaze. Sa sobom su ponijeli i časne zemne ostatke blaženog fra Anđela te ih položili u novu crkvu, posvećenu Duhu Svetom. A kada je 1524. godine ova crkva u požaru bila izgorjela, fratri su našli fra Anđelovo tijelo neozlijeđeno.

Kada je to vidio jedan ugledan musliman, svukao je sa sebe svilenu dolamu i njome ogrnuo divnoga pokojnika. Poslije je bio još jedan požar, kada mu je tijelo bilo spaljeno, a kosti su brižno pokupljene i sahranjene u jednom uglu samostana, odakle su dozvolom biskupa Dragičevića, bile prenesene u crkvu na uzdignuto mjesto. U novoj su crkvi franjevci pohranili njegove blažene zemne ostatke na časno mjesto u bijeli mramor, nad kojim blista izraziti reljef blaženoga fra Anđela Zvjezdovića, načinjen prema fra Anđelovoj slici sačuvanoj u Bandulavićevom evanđelistaru.

U Franjevačkom martirologiju čitamo da je u Fojnici umro na glasu svetosti, bogat zaslugama blaženi fra Anđeo Zvjezdović iz Vrhbosne, svećenik i priznavatelj, koji nije, dok su bili osmanlijski progoni, izbjegavao ni napora ni opasnosti da kršćane uzdrži u ispovijedanju katoličke vjere. U Bosni je bilo veoma prošireno njegovo štovanje i među vjernicima, posebno u fojničkom kraju. O tome nam govore njegovi brojni životopisci. Da mu se štovanje posebno iskazivalo u fojničkom kraju, to nas ne začuđuje jer je tu kao franjevac i kustos duže djelovao, umro i pokopan. Još mu se tu čuvaju posmrtni ostaci, a u fojničkom samostanu čuva se u izvornom obliku glasovita Ahdnama, kao i plašt kojim ga je sultan obdario i ogrnuo.

O štovanju fra Anđela Zvjezdovića najviše je pisao fra Mijo V. Batinić. Kod njega čitamo da je „puk jednako častio njegove ostatke i donosio djecu, koja su ostajala nemoćna, i odrasli tu bi se njegovom zagovoru preporučivali, ne bez koristi; dapače govore i danas postarija čeljad, kako bi se grobna stijena znojila i time se pobožni trli po bolesnim stranama tijela.” Batinić tu dalje preporučuje i poziva da se vjernici zauzmu za to da se fra Anđelovo štovanje proširi po cijeloj Katoličkoj Crkvi time što bi „Namjesnik Kristov na zemlji doznao za ovog vanrednog slugu Božjega i dozvolio javno štovanje istoga”, za što posebno preporučuje molitvu.

Iako u Crkvi, vjerojatno, nikada neće doći do procesa beatifikacije i kanonizacije fra Anđela Zvjezdovića, ipak će, među franjevcima Bosne Srebrene i vjernicima, on i dalje ostati blaženi i sveti lik. Iako u Bosni i Hercegovini neće doći do jedinstvenog mišljenja o djelu i liku fra Anđela Zvjezdovića, ipak će, u narodu, on i dalje ostati glasoviti i najznačajni lik u njezinoj burnoj povijesti. Tako možemo s pravom zaključiti da je blaženi fra Anđeo Zvjezdović bio i ostao najveći i najsvjetliji lik u povijesti Bosne i Hercegovine.

I na kraju sam slobodan ustvrditi da: kako je sv. Franjo čovjek drugog tisućljeća za svijet uopće, tako je blaženi fra Anđeo Zvjezdović čovjek drugog tisućljeća za Bosnu i Hercegovinu. Njegovo djelo jedno je od najljepših duhovnih simfonija ostvarenih na ovoj svetoj zemlji Bosanskoj.

 

Fra Nikica Vujica

 

fia