Bosna Srebrena

Braćo i sestre, danas je Prva nedjelja došašća. Dakle, danas započinje nova liturgijska, odnosno crkvena godina – jer je prošle nedjelje, sa svetkovinom Krista Kralja, završena prošla liturgijska godina, godina “B”. Stoga danas započinje treći ciklus nedjeljnih misnih čitanja, tj. godina “C”.

DOŠAŠĆE je vrijeme priprave za svetkovinu Božića. Ali, zašto se zove upravo vrijeme Došašća, a ne vrijeme čekanja ili pripreme?

– Zove se vrijeme Došašća, jer nam je u ovo vrijeme u centru pažnje DOLAZAK Isusa Krista, a ne naše očekivanje ili priprema.

Moramo imati u vidu dva Kristova dolaska. Prvi dolazak – onaj u smrtnom ljudskom tijelu, tj. Kristov ulazak u ljudsku povijest, prije 2024 godine; kao i drugi dolazak, s uskrslim tijelom, proslavljenim u Kraljevstvu nebeskom, kad Isus dođe u slavi kao Sudac cijelog čovječanstva, na svršetku svijeta. – U prvom dijelu Došašća, do 16. prosinca, pripremamo se upravo za taj drugi Kristov dolazak, dok je preostali dio bliža priprava za svetkovinu Božića.

U prvom čitanju (Jer 33, 14-16) Bog nam najavljuje spasenje svoga naroda, kad će “ispuniti dobro obećanje” što ga dade domu Izraelovu: podići će Davidu “izdanak pravedni”. – Svi mi dobro znamo da je taj pravedni izdanak Isus Krist, naš Spasitelj. Upravo Njega iščekujemo u ovo vrijeme Došašća.

U drugom čitanju (1 Sol 3, 12 – 4, 2) sveti Pavao apostol moli za kršćane da im Bog učvrsti srca “da budu besprijekorno sveta pred Bogom i Ocem našim o dolasku Gospodina našega Isusa…”

Kako će se njihova srca učvrstiti za Kristov drugi dolazak?

– Učvrstit će se ako im Gospodin dadne da jedni prema drugima i prema svima rastu i obiluju ljubavlju (usp. 1 Sol 3, 12). – Dakle, bitna je ljubav, a ne kojekakve formalnosti!

U Evanđelju (Lk 21, 25-28. 34-36) nam sam Isus kazuje što nas čeka na svršetku svijeta, prije Njegova drugog dolaska: “I bit će … na zemlji bezizlazna tjeskoba naroda… Izdisat će ljudi od straha i iščekivanja onoga što prijeti svijetu…”

Zar već nije došlo to vrijeme? Opasnosti i problema je bilo uvijek tijekom povijesti, no to su redovito bili problemi i opasnosti za nekog čovjeka, neku obitelj, neko pleme, narod ili državu. Ali nije bilo globalnih problema za cijelo čovječanstvo. Danas je došlo vrijeme, kad više nitko nije siguran: ni mali, ni veliki; ni sluga, ni gospodar. Svi su u istoj opasnosti nestanka s ovog svijeta. Taj strah je već ušao u kosti većine ljudi. Došlo je vrijeme da ljudi danas zaista umiru od straha (sjetimo se samo vremena COVID-a). Ali to još uvijek nije onaj veliki strah i trepet, koji će uskoro pogoditi svijet, prije nego što Isus ponovno dođe suditi žive i mrtve.

Danas stvarno ima jako malo ljudi koji se ne boje. Takve danas redovito smatraju ludim. Istina, ima i ludih ljudi, ali ima i hrabrih junaka, koji uopće nisu ludi, ali su veliki vjernici, koji su se tijelom i dušom predali u volju Božju i oslanjaju se na Njegovu ljubav i vjernost. – Takvi ne umiru od straha! Istina, i oni će umrijeti, ali će umrijeti od starosti ili od bolesti, ali ne od straha.

Postoje dvije vrste straha. Jedna je vrsta strah od vanjske opasnosti, koji je Bog Stvoritelj darovao ljudskoj naravi, kao sredstvo obrane od opasnosti. Ovome se strahu ne moramo učiti, jer ga instinktivno osjećamo. On je sastavni i neizbrisivi dio krhke ljudske naravi. Ova vrsta straha nije ni vrlina, ni mana; ni zasluga, ni grijeh.
– Vrlina je samo razumno služenje strahom, a grijeh je zloupotreba ljudskoga straha, a upravo to se danas događa na cijelom svijetu.

Druga vrsta je „strah Božji“. – Ovaj strah je vrlina, koju moramo naučiti. Tu nije riječ o strahu od opasnosti izvana: da nam netko može nauditi, učiniti nam zlo, nego o strahu od nutarnje opasnosti – tj. da ja mogu učiniti zlo, ili da ja svojim lošim ponašanjem mogu povrijediti dragu mi osobu: muž ženu, žena muža; roditelj dijete, dijete roditelja; drug druga, prijatelj prijatelja; a prije svega to je strah da ne uvrijedimo Boga, koji nas neizmjerno ljubi i kojeg mi također ljubimo svom dušom.

Sveto pismo veli: „Početak mudrosti strah Gospodnji! Mudro čine koji ga poštuju“ (Ps 111, 10). Dakle, strah Božji nije strah od Boga, nego od našega grijeha, kojim mi možemo uvrijediti Božju ljubav. Dobar čovjek se ne boji toliko Božje kazne, koliko se boji uvrede Božje ljubavi. Stoga grešnik, koji se iskreno kaje, ne kaje se toliko da bi izbjegao pravednu osudu i kaznu, koliko da bi se pomirio s Bogom, čiju smo ljubav pogazili svojim grijesima.

Kad bi ljudi imali barem strah od pakla i od vječne osude, taj bi ih strah vratio k Božjoj ljubavi. Međutim, strah Božji im uopće ne da ni da upadnu u grijeh, a osobito ne u teški grijeh. Oni koji će umrijeti od straha, umrijet će jer nemaju straha Božjega i ne oslanjaju se na Njegovu ljubav.

Stoga, obratimo se Bogu: kajanjem, iskrenom ispovijeđu, zadovoljštinom za grijehe i dobrim djelima, pa uopće ne treba da se bojimo Kristova drugog dolaska. Štoviše, svom ćemo mu se dušom radovati. Amen.

Iz knjige nedjeljnih propovijedi “Shpirt dhe jetë” (Duh i život) – „Duh je onaj koji oživljuje, tijelo ne koristi ništa. Riječi koje sam vam govorio duh su i život su“ (Iv 6, 63) autora fra Lovre Gavrana.

Izvor: Svjetlo riječi